U svakoj normalnoj državi, premijer koji javno najavljuje „spengavanje“ političkih protivnika ne bi ni dana više proveo u fotelji moći.
Kod nas, međutim, Nermin Nikšić ne samo da opstaje, već se javno hvali svojim bezobraznim metodama, brutalnom samouvjerenošću i surovim stilom vladanja. Njegova politika nije vođena interesima građana, zakonima ili demokratijom – ona je vođena ličnim egom, osvetom i konstantnom potvrdom vlastite moći, upakovano u retoriku koja pokušava stvoriti iluziju „zaštitnika naroda“.
Ali Nikšićeva bahatost nije ograničena samo na politiku. Njegova porodica postaje produžena ruka moći i interesa. Najeksplozivniji primjer je upravljanje firmom Igman Konjic, strateški važnim proizvođačem oružja i municije u Bosni i Hercegovini, kojom formalno upravlja Vlada Federacije BiH, na čelu s premijerom Nikšićem. U praksi, veliki dio finansijskih tokova Igmana završava u privatnoj kompaniji CTK d.o.o. Konjic, koju su osnovali i u kojoj su suvlasnici premijerov sin Haris i brat Mirsad Nikšić. Svaki mjesec, Igman izdvaja između 100 i 150 hiljada maraka za CTK, transferirajući sredstva iz strateški važnog državnog preduzeća direktno u privatni džep članova premijerove porodice.
Ovaj primjer nije samo nepotizam; to je transparentna i praktična zloupotreba moći. Dok građani trpe posljedice ekonomske stagnacije, političke nestabilnosti i degradacije institucija, Nermin Nikšić osigurava da privatni i porodični interes bude ispred javnog dobra. Svaki posao CTK-a, svaka isplata iz Igmana i svaki profit indirektno reflektuju njegov politički uticaj, stvarajući sistem u kojem je porodična korist postala prioritet, a javni interes sekundaran.
Ali bahatost Nikšića ide i dalje. Njegove izjave o „spengavanju“ političkih protivnika, pritisku i eliminaciji neistomišljenika nisu slučajne. One šalju jasnu poruku: stani mi na put i osjetit ćeš moć koju mogu koristiti protiv tebe. U narodu bi se to opisalo jednostavno: „Obraza nema, guzici se ne boji.“ Samo što se u ovom slučaju sloboda ne odnosi na građane, već na kontrolu države i strateških resursa u korist jednog čovjeka i njegove porodice.
Koncentracija moći u Nikšićevim rukama, u kombinaciji s kontrolom nad Igmanom i CTK-om, stvara višeslojni sistem u kojem politika, ekonomski resursi i porodični profit funkcionišu kao jedna mašina. Svaka odluka u firmi, svaka strateška investicija, svaka isplata iz državnog preduzeća služi da ojača politički autoritet Nikšića i osigura privilegije njegove porodice. Građani ostaju u senci ovog sistema, a institucije koje bi trebale nadzirati ovakve tokove novca, transparentnost i sukob interesa praktično ne funkcionišu.
Uticaj na državu i građane je višestruk:
Igman postaje instrument političkog i porodičnog interesa, a ne strateški resurs od javnog značaja.
Novčani tokovi prema CTK-u predstavljaju kontinuiranu privatizaciju profita državnog preduzeća.
Građani plaćaju cijenu kroz smanjenje povjerenja u institucije, slabije kontrole i opći osjećaj bespomoćnosti.
Sukobi interesa između premijera i porodične firme praktično ostaju nekaznjeni, dok Nikšić javno glorifikuje svoje metode političkog pritiska.
Da li će iko reagovati? Pitanje je retoričko – dosadašnje reakcije institucija, revizora i nadzornih tijela gotovo da ne postoje. Ovo otvara opasan presedan: politička funkcija koristi se za lične i porodične interese, a javni interes i zakon ostaju nebitni. Nikšić nastavlja nesmetano s koncentracijom moći, manipulacijom državnim resursima i privatnim profitom, dok građani ostaju nemoćni pred ovom sistematskom zloupotrebom.
Nermin Nikšić je tako simbol političke surovosti, nepotizma i koncentracije moći, gdje politika i privatni interes nisu odvojeni, nego stapani u jednu mašinu koja funkcioniše samo u interesu jednog čovjeka i njegove porodice. Dok glorifikuje „spengavanje“ protivnika i politički pritisak, njegova porodica nesmetano profitira, država slabi, a građani ostaju bez zaštite i perspektive.
U konačnici, pitanje ostaje otvoreno: da li će iko ikada reagovati? Ili će Bosna i Hercegovina nastaviti posmatrati kako politički lider koristi državne resurse, strateške firme i porodične interese kao svoje lične igračke, dok institucije i zakon šute pred očiglednom zloupotrebom moći?
