Političko Sarajevo - TROJKA ( Elmedin Konaković, Nermin Nikšić, Edin Forto i Denis Bećirović) često voli pričati o Dodikovim „neuspjesima“ i „poniženjima“ u međunarodnim krugovima. No, jedna činjenica uporno izmiče njihovoj pažnji: Milorad Dodik djeluje hladno, planski i precizno, s jasnom sviješću o tome ko mu je stvarni međunarodni partner i publika. Nije riječ o improvizaciji ili panici pred diplomatskim izazovima – riječ je o dugoročnoj strategiji koju sarajevski zvaničnici gotovo potpuno ignorišu.
Dok mnogi u Sarajevu troše energiju na demonstracije moralne ispravnosti, simboličke gestove i besciljne obraćanja međunarodnim institucijama, Dodik gradi konkretne veze s onima koji ga mogu podržati ili čuti – čak i kada ga svijet liberalnih medija i diplomatskih krugova često odbacuje.
Jasno definisana ciljna grupa
Dodikova međunarodna niša nije „međunarodna zajednica“ u širem smislu, niti se pokušava dopasti svima. Njegova publika je specifična i ideološki profilirana: desničarski, populistički i često islamofobični krugovi. Upravo u toj niši Dodik funkcioniše efikasnije od čitave sarajevske delegacije, koja djeluje kao da ne zna kome bi se obraćala, osim kroz opće fraze o „demokratskim snagama koje podržavaju BiH“.
Sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom, bliskim saveznikom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, Dodik redovno održava kontakte. Orban nije tek regionalni lider – u konzervativnim američkim medijima njegova riječ ima težinu i status zvijezde. Dodik je, koristeći ove veze, uspio čak i u pregovorima sa Trumpovom administracijom da se skine dio američkih sankcija – postignuće koje ne smije biti podcijenjeno.
Osim Orbana i Trumpovih saradnika, Dodik ima kontakte s desničarskim strankama u Evropi, od Slobodarske stranke u Austriji do Marine Le Pen u Francuskoj, pa čak i s Benjaminom Netanjahuom. Njegova mreža utjecaja funkcioniše širom svijeta, i sve to iako formalno nije na vlasti i uprkos pravnim zabranama.
Strukturalni problem Sarajeva
Ono što političari u Sarajevu često ne shvataju jeste razlika između simboličke moći i stvarnog utjecaja. Dok ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković komentariše „poniženje“ Dodika u Bijeloj kući, istina je jednostavna, ali teška: Dodik ima bliske i operativne kontakte tamo gdje Sarajevo nema nikakvu prisutnost.
Sarajevska politika je danas izgubljena u moralnim narativima i unutrašnjim prepucavanjima. Facebook statusi, medijske objave i politički performansi služe kao zamjena za stvarne međunarodne veze. Umjesto mreže kontakata i dugoročnog strateškog planiranja, Sarajevo ostaje statično, a Dodik napreduje sistematski.
Strategija umjesto moralne superiornosti
Dodikova snaga nije u ličnim karakteristikama, nego u strategiji. On zna kome se obraća, gradi odnose godinama i ostaje dosljedan, čak i kada pravni status ili reputacija trpe. Sarajevo, s druge strane, ima moralni narativ, ali nema prave partnere i adresate. Dok ne bude jasno s kim ključni sarajevski političari redovno i operativno komuniciraju na Zapadu, svaki pokušaj da se prikaže Dodikova izolacija kao njegov politički kraj ostat će samo sebična iluzija.
U geopolitici, simbolika ne zamjenjuje utjecaj, a moralni stav ne stvara mreže i dugoročne saveze. Dok Sarajevo tapka u mjestu, Dodik gradi i održava kontakte, pokazujući kako se, čak i kao osuđenik bez formalne funkcije, međunarodna politika može igrati hladno i efikasno.
