Američki kongres nedavno je u okviru usvajanja vojnog budžeta i šire odbrambene strategije izglasao i zakonski paket koji se odnosi na zapadni Balkan.
Ovaj zakon već duži niz godina nalazio se u proceduri i nikako nije bio usvojen, jer inače zakonski procesi u američkom Kongresu idu sporo, a osim toga, na republikanskoj strani postoji tendencija da se generalno zakonima koji se donose ne vrši dodatni pritisak na Donalda Trampa, predsjednika Amerike.
Inače nije često, a za vrijeme Trampovog mandata gotovo nikad se ne dešava da Kongres nečim prisiljava Trampa.
Iz tog razloga usvojen je zakon sa dosta blagim odredbama, koje u najvećoj mjeri ne stvaraju posebne obaveze prema Trampovoj administraciji, osim potrebe redovnog izvještavanja o politici administracije prema regionu.
Uprkos tome što zakon ne donosi dodatne obaveze za Trampa i njegovu administraciju, on je važan jer je Kongres usmjerio politički narativ prema temama koje kongresmeni smatraju važnim.
Suština zakona je poziv na jači fokus administracije prema regionu, suzbijanje uticaja Rusije i Kine, kao i da se posveti dodatna pažnja kako da se ova dva geopolitička rivala SAD istisnu iz regiona.
Važne odredbe zakona odnose se na potrebu jačeg američkog angažmana u energetskoj politici, što se posebno vidi u BiH kad je u pitanju Južna interkonekcija, kojom bi se američki tečni gas dostavljao potrošačima u BiH, čime bi se smanjila strateška važnost ruskog gasa, koji u BiH dolazi putem "Turskog toka" i preko Mađarske.
Uticaj ovog zakona vidi se i u sankcijama "Naftnoj industriji Srbije" i želji Amerike da se iz vlasništva izbaci ruski kapital. Sankcije su usvojene prije usvajanja ovog zakona, ali radi se o mjerama za koje i Kongres i Bijela kuća imaju široku saglasnost.
Inače, činjenica da se pravi dogovor po kojem bi mađarski MOL postao vlasnik NIS-a mogla bi ukazati na to da Trampova administracija i Rusija već prave dogovore o tome kako će podijeliti svoje sfere uticaja u Evropi nakon završetka rata u Ukrajini. Podsjećanja radi, mađarski MOL je veoma blizak s Moskvom, a vlada Viktora Orbana izborila se za određene izuzetke evropskih energetskih sankcija prema Moskvi zbog proširene invazije na Ukrajinu.
Kada je konkretno riječ o BiH, poziva se na očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, suprotstavlja se pokušajima destabilizacije i otcjepljenja, što se odnosi na vlasti u Republici Srpskoj, a daje se i podrška demokratskim institucijama.
Najvažnija odredba prema BiH odnosi se na obavezivanje Trampove administracije i Stejt departmenta da obavještavaju Kongres o dinamici primjene sankcija na zapadni Balkan.
U kongresu postoji velika kritika zbog ukidanja sankcija Miloradu Dodiku, bivšem predsjedniku RS i njegovim saradnicima.
Kongres ipak u svom zakonu nije ukinuo Trampove mjere iako je to teoretski mogao, već je samo pozvao administraciju da ih obavještavaju o daljim aktivnostima koje namjeravaju sprovesti.
Inače, kad je riječ o spoljnoj politici, Kongres rijetko donosi naredbe predsjedniku, i to je dio tradicionalnog postupanja Kongresa, jer se smatra da predsjednik ima široku autonomiju u formulisanju američke spoljne politike.
Ovo je posebno izraženo dolaskom Trampa na vlast, koji ne želi preveliki upliv Kongresa u odluke koje donosi.
Zakon o zapadnom Balkanu vjerovatno je i usvojen u formi u kojoj je usvojen kako bi se privoljeli republikanski predstavnici da za njega glasaju, a iz tog razloga vjerovatno je i priključen zakonu o vojnom budžetu, jer se time povećava šansa njegovog usvajanja.
Kongres, inače, donosi tri vrste zakona u odnosu na obaveze predsjednika. Prva vrsta su naredbe koje predsjednik mora sprovesti, druga vrsta su dopuštenja, a treća vrsta su rezolucije i izražavanje mišljenja.
Zakon o Balkanu uglavnom spada u treću i dijelom u drugu vrstu, a u prvoj vrsti su samo naredbe o slanju izvještaja u Kongres.
Iz svega se može zaključiti da ovim zakonom Kongres demonstrira da ne želi dozvoliti Trampovoj administraciji odriješene ruke kad je u pitanju region, ali istovremeno ne želi nametati svoja rješenja.
Zakon, u obliku u kojem je usvojen, predstavlja kompromis između ove dvije grane američke vlasti i kao takav neće imati direktan uticaj na Trampovu politiku, ali je, svakako, može usmjeravati u određenom smjeru.
