Pitanje državne imovine već godinama predstavlja jednu od najosjetljivijih političkih tema u Bosni i Hercegovini. Gotovo da ne postoji nijedno drugo pravno pitanje koje je istovremeno toliko povezano s ustavnim poretkom, raspodjelom nadležnosti i odnosima između države i entiteta.
Zbog toga svaki pokušaj zakonskog uređivanja ove oblasti, bez obzira na njegov obim, automatski prerasta u politički događaj prvog reda.
Upravo u takvom ambijentu zastupnik SDP-a Jasmin Imamović uputio je u parlamentarnu proceduru Prijedlog zakona o upravnoj imovini Bosne i Hercegovine. Na prvi pogled riječ je o tehničkom zakonu kojim bi se uredilo upravljanje nekretninama i pokretnom imovinom koju koriste državne institucije. Međutim, u političkoj stvarnosti Bosne i Hercegovine nijedan zakon koji sadrži sintagmu “državna imovina” ne može se posmatrati kao običan administrativni akt.
Predloženi zakon nastoji uspostaviti jedinstven sistem upravljanja zgradama institucija, službenim stanovima, diplomatsko-konzularnim objektima, graničnim prijelazima, vojnom infrastrukturom, vozilima, opremom i drugom pokretnom i nepokretnom imovinom koja služi državnim organima. Cilj je uspostaviti pravila odgovornosti, odrediti upravnike i omogućiti efikasnije korištenje državnih resursa.
Takvo rješenje u velikoj mjeri odgovara standardima modernih država, gdje je pitanje upravljanja javnom imovinom jasno uređeno i podvrgnuto preciznim pravilima. U Bosni i Hercegovini, međutim, čak i ovakav pokušaj uređenja sistema nailazi na mnogo širu političku dilemu – može li se riješiti jedan dio problema, a da se pritom ne otvori još veći spor oko onoga što ostaje neriješeno?
Upravo tu počinje politička dimenzija ovog prijedloga.
Bosna i Hercegovina već više od dvije decenije nema sveobuhvatan zakon o državnoj imovini. Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom, odluke Ustavni sud Bosne i Hercegovine i različita tumačenja ustavnih nadležnosti stvorili su pravni vakuum koji je postao jedno od ključnih političkih pitanja između Sarajeva i Banje Luke.
Za političke predstavnike iz Republike Srpske državna imovina, u obliku u kojem je tumače institucije Bosne i Hercegovine, praktično ne postoji. Njihov stav ostaje da imovina pripada entitetima, dok institucije države imaju samo ograničene nadležnosti koje proizlaze iz Ustava. Nasuprot tome, većina stranaka sa sjedištem u Federaciji BiH smatra da država mora biti titular ukupne državne imovine, posebno kada je riječ o šumama, poljoprivrednom zemljištu, rijekama, javnim dobrima i drugom prirodnom bogatstvu.
Zbog toga Imamovićev prijedlog predstavlja svojevrsni pokušaj da se barem jedan dio problema izdvoji iz ukupnog političkog spora. Umjesto da odmah reguliše pitanje vlasništva nad prirodnim resursima, zakon se fokusira na ono što je neophodno za svakodnevno funkcionisanje državnih institucija.
Na prvi pogled takav pristup djeluje pragmatično. Državne institucije zaista trebaju jasan pravni okvir za upravljanje zgradama, službenim vozilima, ambasadama, vojnom infrastrukturom i drugom imovinom koju svakodnevno koriste. Bez toga ostaje prostor za različita tumačenja, neujednačenu praksu i administrativnu neefikasnost.
Međutim, upravo tu nastaje i najveća politička dilema.
Ako se zakonom riješi samo upravna imovina, a pitanje vlasništva nad prirodnim resursima ostane neriješeno, postoji opasnost da se stvori privid kako je problem državne imovine djelimično zatvoren. Time bi najteži dio političkog spora mogao ostati trajno blokiran, dok bi institucije nastavile funkcionisati u svojevrsnom kompromisu koji nikoga suštinski ne obavezuje da riješi ključni problem.
Drugim riječima, zakon može biti istovremeno i korak naprijed i potencijalna politička zamka.
Zagovornici prijedloga tvrde da država ne može čekati konačno rješenje jednog od najkompleksnijih ustavnih pitanja kako bi uredila vlastitu administraciju. Po njihovom mišljenju, efikasno upravljanje imovinom koju svakodnevno koriste institucije predstavlja elementarno pitanje odgovornog upravljanja javnim resursima.
S druge strane, protivnici ovakvog pristupa mogli bi tvrditi da parcijalna rješenja samo odgađaju suočavanje s ključnim pitanjem – ko je stvarni vlasnik državne imovine u Bosni i Hercegovini.
Politički gledano, rasprava u Parlamentarnoj skupštini BiH neće biti samo rasprava o upravljanju nekretninama ili službenim vozilima. Ona će biti svojevrsni test spremnosti parlamentarnih stranaka da naprave makar minimalan institucionalni kompromis oko teme koja godinama proizvodi političke blokade.
Posebno će biti zanimljivo posmatrati stav stranaka iz Republike Srpske. Bez njihovih glasova zakon nema realne šanse da bude usvojen, a dosadašnja politička praksa pokazuje da gotovo nijedan prijedlog koji se dotiče državne imovine nije mogao izbjeći snažna politička osporavanja.
Istovremeno, ni unutar političkog prostora Federacije BiH ne postoji potpuno jedinstven pogled na ovakav pristup. Dio pravnih stručnjaka smatra da je svaki institucionalni pomak vrijedan podrške, dok drugi upozoravaju da parcijalna rješenja mogu dugoročno oslabiti poziciju države u budućim raspravama o ukupnoj državnoj imovini.
Zbog toga će ishod parlamentarne rasprave imati mnogo šire značenje od samog zakona. Ukoliko prijedlog dobije potrebnu podršku, Bosna i Hercegovina prvi put nakon mnogo godina mogla bi urediti barem jedan segment upravljanja državnom imovinom. Ukoliko bude odbijen, potvrdit će se da čak ni tehnička pitanja ne mogu biti odvojena od dubokih političkih podjela koje već godinama određuju funkcionisanje države.
Na kraju ostaje pitanje koje nadilazi ovaj zakonski prijedlog: može li Bosna i Hercegovina graditi funkcionalne institucije kroz parcijalne dogovore ili će svaka tema koja se dotiče državne imovine ostati talac neriješenih ustavnih sporova? Odgovor na to pitanje neće odrediti samo sudbinu ovog zakona, već i sposobnost države da u budućnosti pronađe održiv model upravljanja jednim od svojih najvažnijih javnih resursa.
