Ako želite vidjeti stvarno stanje države, ne morate čitati izvještaje niti slušati političke govore. Dovoljno je otići na dionicu Medakovo – Ozimice.
Tamo nema pompe, nema konferencija, nema optimističnih najava.
Tamo nema ničega.
Nema radnika. Nema mašina. Nema napretka.
Samo ogoljena istina – da je država zakazala.
Obećanja koja su trajala kraće od jedne sedmice
Kada je premijer Nermin Nikšić 24. marta uvjeravao javnost da će “najkasnije do petka” dugovanja biti isplaćena i radovi nastavljeni, mnogi su povjerovali da se stvari konačno pomjeraju s mrtve tačke.
Ali, kao i mnogo puta do sada, istina je bila – selektivna.
Novac jeste krenuo.
Ali ne svima.
Sarajevski Euro-Asfalt dobio je sredstva i nastavio radove. Fotografije s terena postoje, bageri rade, političari imaju šta pokazati.
S druge strane, Cengiz İnşaat – kompanija koja radi na višestruko skupljoj i strateški važnijoj dionici – ostavljena je da čeka.
A kada izvođač čeka – projekat umire.
Tišina koja košta stotine miliona
Od 21. marta na dionici Medakovo – Ozimice vlada potpuna obustava.
Ne djelimična. Ne privremena.
Potpuna.
To znači da projekat vrijedan skoro 362 miliona eura – stoji.
Svaki dan bez radova znači dodatne troškove. Kamate. Penale. Produženje rokova. Pravne sporove.
Drugim riječima – lavinu finansijskih posljedica koje će na kraju završiti tamo gdje uvijek završe: na leđima građana.
I dok Cengiz İnşaat jasno poručuje da bez plaćanja nema nastavka radova, iz institucija dolazi – tišina.
Evropski novac, balkanska improvizacija
Ono što ovu priču čini još skandaloznijom jeste činjenica da novac za ovaj projekat postoji.
Finansiranje je osigurano kroz Evropska investicijska banka i grantove Evropske unije.
Paralelno, druga dionica funkcioniše uz podršku Evropska banka za obnovu i razvoj.
Dakle, problem nije u tome što novca nema.
Problem je u tome što sistem ne funkcioniše.
Ili, preciznije – funkcioniše selektivno.
Istraga koja je razotkrila pukotine sistema
U pozadini cijelog haosa nalazi se istraga Ured evropskog javnog tužitelja.
Sumnje na korupciju unutar Autoceste Federacije BiH dovele su do privremenog zaustavljanja isplata.
To je bio alarm.
Crveni alarm.
Signal da je potrebno hitno djelovanje, odgovornost i rezovi.
Ali šta se desilo?
Ništa.
Rukovodstvo ostaje netaknuto. Nema smjena. Nema odgovornosti. Nema političke cijene.
Postoji samo nastavak iste prakse – uz dodatnu dozu ignorisanja realnosti.
Država koja bira kome će platiti
Najopasniji dio ove priče nije ni zastoj, ni dugovi, ni istraga.
Najopasniji dio je obrazac.
Jer kada država odluči da plati jednom izvođaču, a drugom ne – to više nije problem likvidnosti.
To je problem prioriteta.
To je politička odluka.
To je poruka da pravila ne važe jednako za sve.
I to je trenutak kada infrastruktura prestaje biti razvojni projekat, a postaje sredstvo političkog marketinga.
Propaganda umjesto odgovornosti
Umjesto jasnih odgovora, javnost dobija spin:
“Radovi se nastavljaju”
“Novac je operativan”
“Sve ide po planu”
Ali na terenu – ništa ne ide po planu.
Jer plan očito nikada nije ni postojao.
Postojala je samo potreba da se kupi vrijeme i sačuva politički imidž.
Cijena iluzije
Ono što danas gledamo nije samo zastoj jednog projekta.
Ovo je finansijska tempirana bomba.
Svaki dan obustave znači:
povećanje ukupne cijene projekta
dodatne obaveze prema izvođaču
potencijalne međunarodne sporove
gubitak kredibiliteta pred evropskim institucijama
A kada kredibilitet nestane – nestaje i povjerenje.
A bez povjerenja – nema novih investicija.
Autoput koji vodi u slijepu ulicu
Koridor Vc trebao je biti simbol povezivanja Bosne i Hercegovine s Evropom.
Danas je simbol unutrašnje blokade.
Jer problem nije u novcu.
Problem nije ni u izvođačima.
Problem je u sistemu koji ne zna – ili ne želi – funkcionisati.
I dok god se odgovornost bude izbjegavala, a problemi maskirali izjavama poput onih koje daje Nermin Nikšić, bageri će ostati nijemi.
A država – zarobljena.
Na autoputu koji nikuda ne vodi.
