Svaka politička karijera ima svoje konstante. Kod Milorada Dodika to su sukobi s institucijama Bosne i Hercegovine, periodični obračuni sa Zapadom i potreba da se javnosti ponudi nova prijetnja od koje navodno treba zaštititi Republiku Srpsku. Posljednjih mjeseci ta prijetnja ponovo je dobila poznato lice – Bošnjake i navodnu islamizaciju Bosne i Hercegovine.
Takva retorika nije nova. Ona se pojavljuje gotovo po pravilu u trenucima političkih kriza, pritisaka međunarodne zajednice ili unutrašnjih problema. Umjesto odgovora na pitanja o ekonomiji, odlasku stanovništva, korupciji ili institucionalnim blokadama, fokus se prebacuje na identitetske teme i proizvodnju osjećaja ugroženosti.
U toj političkoj konstrukciji Bosna i Hercegovina se ne prikazuje kao složena država opterećena vlastitim problemima, nego kao potencijalna baza radikalnog islama. Pritom se pojedinačni slučajevi, ratne epizode ili međunarodne okolnosti koriste kako bi se proizveo utisak da iza cijelog jednog naroda stoji skrivena agenda.
Takav pristup ima dvije posljedice. Prva je unutrašnja: produbljuje nepovjerenje među građanima i održava društvo u permanentnom stanju političke mobilizacije. Druga je međunarodna: Bosna i Hercegovina se predstavlja kao sigurnosni problem, a ne kao zemlja koja pokušava prevladati nasljeđe rata i izgraditi funkcionalne institucije.
Paradoks je u tome što se zagovornici ovakve retorike često pozivaju na odbranu evropskih vrijednosti. Međutim, evropski politički poredak zasniva se na individualnoj odgovornosti i jednakosti pred zakonom, a ne na kolektivnom etiketiranju čitavih naroda ili vjerskih zajednica.
Međunarodni sudovi nisu sudili narodima. Sudili su pojedincima. Presude za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti utvrdile su individualnu krivicu konkretnih osoba. Upravo odbacivanje principa kolektivne odgovornosti predstavlja jednu od temeljnih lekcija koju je Evropa pokušala naučiti nakon tragedija dvadesetog stoljeća.
Zbog toga priča o navodnoj civilizacijskoj prijetnji koja dolazi od bosanskih muslimana više govori o potrebama domaće politike nego o stvarnom stanju u Bosni i Hercegovini. Strah ostaje efikasno sredstvo političke mobilizacije. Ne traži dokaze, ne podnosi nijanse i ne voli činjenice.
Pitanje je samo koliko dugo društva mogu živjeti od stalne proizvodnje neprijatelja. Jer kada politika opstaje isključivo na osjećaju ugroženosti, svaki mir postaje problem, a svaka činjenica prepreka.
U zemlji koja se još suočava s posljedicama rata, odgovornija politika podrazumijevala bi manje trgovine strahom, a više suočavanja sa stvarnim izazovima. Sve drugo predstavlja recikliranje starih narativa koji su predugo određivali politički život Bosne i Hercegovine.
