Gorka istina: Kako je Crna Gora izgubila put prema Zapadu
Crna Gora je bila posljednja republika bivše Jugoslavije koja je proglasila nezavisnost, nakon referenduma održanog 21. maja 2006. godine, na kojem je 55,5% građana glasalo za otcjepljenje od Srbije. Ovo je bila historijska prekretnica koja je ne samo obnovila državnost Crne Gore, već i jasno pokazala da je većina građana orijentisana prema Zapadu, jasno podržavajući članstvo u EU i NATO-u.
Međutim, izgradnja prozapadne većine nije bio ni brz ni lak proces. Historijsko naslijeđe i višestoljetne kulturne i vjerske veze vezivale su Crnu Goru s Rusijom i Srbijom. To se odrazilo i na rezultat referenduma, gdje je 44,5% građana glasalo protiv. Srbija je, u to vrijeme, direktno pomagala kampanju protiv nezavisnosti, pružajući finansijsku, medijsku i obavještajnu podršku. Čak ni SAD i EU nisu pokazivale veliki entuzijazam za ovu podjelu, barem ne u početku. Ali Rusija je u tim godinama imala druge prioritete i nije se fokusirala na Crnu Goru.
Stvari su se značajno promijenile deset godina kasnije, kada se Crna Gora približavala NATO-u. Rusija je otvoreno istupila protiv članstva Crne Gore u Alijansi, a kroz antizapadne strukture u Srbiji i Crnoj Gori, Kremlj je, preko GRU-a (ruske vojne tajne službe), pokušao svrgnuti vladu Mila Đukanovića i spriječiti članstvo. To je bio poznati slučaj pokušaja puča na izborima u oktobru 2016. Puč je zaustavljen, učesnici su prvo osuđeni, a dokaze su obezbijedile zapadne obavještajne službe. Čak je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić potvrdio strašan scenario.
Ali iako je Crna Gora postala dio NATO-a, pokazalo se da nije u potpunosti izbjegla ruski i srpski utjecaj. To je dokazano na izborima 30. augusta 2020. godine, kada je vlast prešla u ruke koalicije prosrpskih i proruskih stranaka, predvođene Demokratskim frontom Andrije Mandića i Milana Kneževića (ranije osuđenog za pokušaj puča) i Demokratskom strankom Alekse Bečića. Ova koalicija ne bi imala većinu, da nije bilo podrške pokreta URA Dritana Abazovića, koji je sa samo 5% glasova promijenio ravnotežu. Ova podrška je viđena kao odlučujuća u rušenju DPS-ove vlade Đukanovića.
Paradoks da je vlast prešla u ruke snaga koje su nekada bile protiv samog postojanja Crne Gore kao nezavisne države nije bio jedini. EU i SAD su, svojim dvosmislenim stavovima, dozvolile otvorenu intervenciju Beograda i Moskve, favorizujući uspon na vlast Vučićevih i Putinovih igrača.
Prva vlada, ona Zdravka Krivokapića, dogovorena je u manastiru Ostrog u prisustvu Srpske pravoslavne crkve (SPC), koja je danas najmoćniji politički akter u Crnoj Gori. Ova crkva, blisko povezana s Moskovskom patrijaršijom, promovirala je ekstremnu, anti-NATO i anti-EU retoriku, te veličala ratne zločince poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
Pet godina Crnom Gorom upravljaju strukture koje podržavaju ili tolerišu ove vrijednosti. Pa ipak, Brisel i Vašington i dalje smatraju sadašnju vladu partnerom za NATO i evropske integracije. Ironično, što se više institucionalne, ekonomske i demokratske štete nanosi zemlji, to se čini bližom EU.
Crnogorski građani s iskrenom zapadnom orijentacijom su razočarani. Mnogi od njih su prešli na izbornu apstinenciju, dok su drugi, privučeni beneficijama, pristupili vladi. Podrška EU i NATO-u je počela opadati, a čak ni sama vlada više ne krije tu činjenicu.
