Ako je sve Trumpova krivica, zašto su onda evropski lideri tako slabi?
Završavamo 2025. godinu s dva ključna testa za takozvani "evropski model": Ukrajinom i trgovinskim sporazumom s Mercosurom. I za sada, Evropska unija ne izlazi slavno ni iz jednog ni iz drugog.
U slučaju Ukrajine, najznačajnija mjera koju je EU mogla poduzeti bila je konačna konfiskacija ruskih rezervi zamrznutih u bankama eurozone. Ali to se nije dogodilo. Prvo, zbog pritiska zemalja poput Belgije i Mađarske, a zatim zbog birokratskog i proceduralnog otpora skrivenog iza „legalističkog“ obrazloženja da je imovina sveta i da se ne smije dirati, čak ni u ime reparacija za napadnutu državu poput Ukrajine.
Za sada je odluka odgođena. Od odlaganja do odlaganja, da li se tako gradi Ujedinjena Evropa? U međuvremenu, iz ovog procesa se ponovo pojavio "miš iz planine": kredit za Ukrajinu, pozdravljen u Kijevu, ali koji uopšte ne dotiče Putinovo bogatstvo.
Dvije sile dobijaju na značaju: s jedne strane, otvoreni Putinisti, kojih je malo, ali su uporni, a s druge strane, birokratska stranka koja zaista vlada Evropom, oni koji "proceduru" stavljaju iznad svakog principa. To je isto pravno mišljenje koje bi spriječilo italijansku državu da oduzme imovinu mafije, ako bismo ozbiljno shvatili ideju da je "imovina sveta". Dakle, prema ovoj logici, bio bi trijumf vladavine prava vratiti mafiji sve što je oduzeto.
U svemu tome, ne nedostaje onih koji brzo okrive Trumpa, "Velikog Sotonu" koji služi kao alibi za sve. Ako nedostaje odlučnosti da se suoči s Rusijom, onda je "vjerovatno Trumpova krivica", kažu oni. Ali ova naracija proturječi činjenicama: debata o korištenju ruskih rezervi započela je tokom Bidenove administracije, kada EU ponovo nije pokazala hrabrost.
Putinizam nije ojačao Trump, već godine mekog, oportunističkog i kukavičkog ponašanja evropskih lidera, od Bushovog mlakog odgovora na invaziju Gruzije 2008. do Obamine neaktivnosti u vezi s aneksijom Krima 2014. godine. U stvari, 2008. godine Bush je stavio na dnevni red širenje NATO-a na Ukrajinu i Gruziju - a Sarkozyjeva Francuska i Merkelina Njemačka su na to uložile veto. "Dosluh" s Rusijom koji se sada pripisuje vezama Trumpa i Putina bio je dio njemačke vanjske politike od Willyja Brandta do Gerharda Schrödera i Olafa Scholza - i prihvatila su ga oba politička krila, uključujući Kohla i Merkel.
Pređimo na sljedeći, manje dramatičan, ali ne manje važan test: trgovinski sporazum s Mercosurom. Do jučer je protekcionizam bio Trumpovo zlosretno primirje, dok je EU bila proglašavana bastionom slobodne trgovine. Svi smo čuli propovijedi o sramoti Trumpovih tarifa i pozive na veliki savez EU i globalnog Juga za odbranu slobodne trgovine.
Ali na prvom ozbiljnom testu, EU odustaje, povlači se i odlaže odluke. Zašto? Zato što je talac poljoprivrednog lobija, jednako moćnog kao u ranim danima Evropske zajednice. Istina je da stari kontinent nikada nije zaista vjerovao u slobodno tržište, uvijek je bio pod utjecajem politički obojenih protekcionističkih interesa.
I onda se Trump ponovo krivi, jer je lakše kriviti "velikog neprijatelja" nego se suočiti s unutrašnjim licemjerjem. Konačno, među mnogim štetama koje je Trump možda nanio svijetu, moramo dodati još jednu: dao je savršen alibi svim svojim protivnicima, uspavavši ih intelektualno.
