O predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću kruže razne priče. Recimo, jedni kažu da je predsjednik Srbije čitao beletristiku po završetku srednje škole, bar nekoliko knjiga, drugi sumnjaju da je ikada bilo šta pročitao, a ima i onih koji tvrde da je Vučić cio život slijedio narodne poslovice.
Prve dvije izjave su nesumnjivo čista nagađanja, jer kako bi neko iz običnih ljudi, mogao saznati da li Vučić čita ili ne i voli li uopće beletristiku. No, ova treća tvrdnja mogla bi biti tačna ako se prisjetimo geneze njegovog političkog djelovanja (zapravo cijelog njegovog života, osim eventualno osnovne i srednje škole) i povežemo je s poslovicom „čovjek se uči na greškama“.
Vulpes pilum mutat, non mores
Treba da se prisjetimo šta je Vučić govorio i radio devedesetih godina prošlog vijeka, koje ideje je promovisao i kojim programima se predstavljao narodima u regionu, a onda sve to prepakovati u današnje događaje i evo odgovora za čitaoca koji nije učio latinski i nema pojma značenja 7koje ima gornji podnaslov.
A gornji podnaslov je doslovno preveden na bosanski kao: "vuk mijenja dlaku, ćud nikad". Još jedna poslovica. Dvije poslovice koje nisu spekulacija o karakternim osobinama i ponašanju gospodina Vučića. Naprotiv. Međutim, u objašnjavanju navedene teze uvijek je najbolje krenuti od početka.
Početak
Kao pripadnik Srpske radikalne stranke, Vučić je bez ustezanja promovirsao velikodržavni projekt ili ideju „Velike Srbije“. U tako projiciranoj Srbiji mladog i neiskusnog političara srpske ekstremne desnice, svoje bi mjesto našli veliki dijelovi Hrvatske, cijela Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija (Vojvodina i Kosovo su tada kao autonomne pokrajine ionako bile u sastavu Srbije). Prema radikalnom razumijevanju demokracije, samoopredjeljenja i očuvanja identiteta, u novonastaloj državi imali bi svoje mjesto svi koji misle poput njih.
Ostali bi nestali. Na ovaj ili onaj način. Možda bi vremenska distanca od spomenutih događaja mogla izbrisati sjećanja kod nekih ljudi, ko se i kako tada ponašao, ali ostali su materijalni dokazi. Video i audiozapisi. Premda danas postoji i nešto što se zove fotomontaža ili montaža zvuka, teško je, gotovo nemoguće, kalašnjikov prikazati kao kišobran, a zalaganje za „zapadnu srpsku granicu Karlovac-Karlobag-Virovitica“ pogrešno protumačenom izjavom čovjeka koji se zalagao za mirna rješenja.
Nestao i uskrsnuo
Nakon pada velikosrpskog režima u Beogradu, Vučić je nekoliko godina bio nestao s regijskog radara političkog i javnog angažiranja. Bilo ga je u javnosti i nije ga bilo. Kada se pojavljivao, teško da se iz blijedih govora moglo naslutiti što se događa u njegovoj radikalnoj glavi. Vjerovatno je bubnjalo od izručenja ljudi osumnjičenih za ratne zločine Kaznenom sudu u Den Haagu, presuda, svjedočanstava o zlodjelima, pogromima, genocidima, a sve u ime velikodržavne ideje koju je tako strastveno promovisao. Onda je uskrsnuo kroz novoosnovanu Srpsku naprednu stranku (SNS).
U Podgorici je došao tražiti podršku za smjenu korumpirane (lopovske) vlasti Borisa Tadića te da su iza posjete stajali i Amerikanci i Europljani. Podržavali su ga. Njega. Vučića. Radikala. Ratnog huškača.
Vučić je u međuvremenu radio na sebi. Uviđajući katastrofalne greške bivšeg režima kojem je i sam pripadao, naravno kao manje bitna figura, Vučić je razumio da mu je za ostvarenje zacrtanih ciljeva neophodna podrška Zapada.
Srpskim lobistima na važnim američkim i europskim adresama odlučivanja upumpavane su velike sume dolara i eura. I gle čuda, od primitivnog balkanskog nacionalista i radikala postao je državnik od formata (snebivao se da prizna ono što su o njemu pričali u kuloarima briselske administracije, a brci mu se smijali kad bi čuo hvalospjeve o sebi), političar koji promovira pomirenje i napredak regije, faktor stabilnosti na Zapadnom Balkanu.
Omiljeni Srbin njemačke kancelarke Angele Merkel. Washington i Bruxelles su bili uvjereni da će Vučić voditi Srbiju ka članstvu u NATO i EU, što bi je definitivno udaljilo od Ruske Federacije.
Preobražaj ili kontinuitet
Sve je izgledalo nestvarno lijepo za kreatore zapadne politike na jugoistoku Europe. Najveća država Zapadnog Balkana spremna na saradnju, zatvaranje pristupa obali Jadrana Ruskoj Federaciji prijemom Crne Gore i Albanije u NATO, moguće, što da ne, i povijesno pomirenje Srba i Hrvata, Srba i Albanaca, Makedonaca i Grka, Bošnjaka i Srba, Crnogoraca i… S kim su ono Crnogorci u svađi… s Japanom, naravno, jer Kraljevina Crna Gora još nije potpisala primirje s Japanom nakon Rusko-japanskog rata…
Ima li još neko da je u svađi u toj zabiti koju moramo braniti od upada nepozvanih gostiju jer ipak je u pitanju „europski meki trbuh“, diskutovali su optimistično euroatlantski eksperti. A onda je glavni zavrtanj u „savršeno“ konstruiranom sistemu odjednom popustio, bez nekog jasnog razloga, barem za odgovorne konstruktore u SAD-u i EU. Ne razumiju oni da je to bila samo prosta radikalska ćud koja je riješila naučiti pameti prevrtljivog naprednjaka.
Vučić je odlučio prvo srediti svoje dvorište. Kako mu se ne bi prigovaralo da je njegov SNS previše desno, stvorio je niz ekstremno desnih, klero-nacionalističkih partija i pokreta te tako pozicionirao SNS kao partiju centra. Gotovo svi mediji u Srbiji stavljeni su pod njegovu direktnu ili indirektnu kontrolu.
Zatim je na red došla Srpska pravoslavna crkva (SPC). Javna je tajna da je patrijarh srpski Porfirije i prije ustoličenja bio favorit predsjednika Vučića za mjesto prvog čovjeka SPC-a. Porfirijeve kontemplacije o odnosu crkve i države, gdje kaže da između te dvije institucije postoji međusobno prožimanje te da ne treba zaboraviti činjenicu da je prvi kralj bio jedan brat, a prvi arhiepiskop autokefalne crkve drugi brat, što je „kod koji je utisnut u srpski narod“, jasno govore o tome koliko je današnji SPC neovisan od srpskog državnog vrha, odnosno Vučića.
Nakon kompletne homogenizacije društva, srpski državni brod je okrenut ka Moskvi i agendi „ruskog svijeta“, koja se Vučića jako dojmila kao nešto najsličnije onome što je cijelog političkog života zagovarao i od čega nikada nije odustao, ideji „Velike Srbije“. Naravno, program je morao biti nazvan drugačije kako se ne bi izazvala sumnja kod zapadnih partnera.
Njegov ministar za senzacionalističke objave i provokacije Vulin, koji je u vladi Srbije bio formalno zadužen za policiju, vojsku, a odnedavno tajnu policiju, među prvima je uskliknuo: „Srpski svet“! Nakon usklika preostalo je još samo, po potrebi, zapaliti i ugasiti požare, prije svih u Crnoj Gori, pa Bosni i Hercegovini, entitetu Republika Srpska, a posljednji koji je recentno buknuo na Kosovu prijetio je razbuktavanjem po cijelom Balkanskom poluotoku.
Tragični događaji iz Osnovne škole „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, kada su nastradala nevina djeca, pokrenuli su proteste i u samoj Srbiji. Piroman Vučić je u nervozi, uznemiren brojem ljudi na beogradskim ulicama, palio i gasio po regiji gdje je mogao i gdje je stigao, u namjeri da skrene pozornost svojih građana s bijesa i revolta protestanata zbog sveprisutnog nasilja u javnom diskursu Srbije.
Reakcija koja se dugo čekala
Zapad više nije imao izbora. Morao je, izgleda, ozbiljno uzeti u razmatranje gore navedenu latinsku poslovicu o vuku i ćudi. Prvo je bivši ministar za objave i provokacije, a trenutni direktor Sigurnosno-informativne agencije (BIA), Aleksandar Vulin, stavljen pod sankcije SAD-a zbog širenja ruskog utjecaja, korupcije, trgovine oružjem, narkoticima i još koječega, a potom je stiglo otvoreno pismo visokih dužnosnika Europskog parlamenta te američkog Kongresa i Senata, u kome se ističe potreba za drastičnom promjenom odnosa Zapada prema aktualnoj politici Srbije. Traži se „zaoštravanje odnosa prema zvaničnom Beogradu, jer trenutni pristup ne funkcioniše“. Sada i oni pozivaju dužnosnike SAD-a, Velike Britanije i EU da se uče na greškama iz prošlosti i ne vode politiku čiji je centar Beograd.
Možda je za predsjednika Vučića pismo koje je najavilo promjene politike Zapada prema njemu iznenađenje, ali za diplomate i dobre poznavatelje međunarodnih odnosa svakako nije. Na pretresima u Senatu i Predstavničkom domu Kongresa o Zapadnom Balkanu, koji su održani tokomm maja i septembra, unatoč lobističkim naporima, mnogi su uticajni kongresmeni i senatori primijetili neučinkovitost višegodišnje američke i EU agende kada je riječ o Srbiji.
Postavlja se pitanje hoće li Vučić na Zapadu uspjeti zadržati poziciju „omiljenog diktatora“, koju je stekao samo zato što su mnogi u Washingtonu i Bruxellesu smatrali da na srpskoj političkoj sceni ne postoji prihvatljiva alternativa za njega.
Sva je prilika da to ovisi o stepenu njegove neodoljive potrebe za podmetanjem vatre i promatranjem požara do trenutka kada ga odluči ugasiti, opet zbog neke svojstvene, neodoljive potrebe.
