Postoje rečenice koje političara prate cijeli život. Ne zato što ih protivnici uporno podsjećaju na njih, nego zato što su izgovorene u trenutku kada su otkrivale suštinu politike koju zastupa. Za Aleksandra Vučića jedna od takvih rečenica ostaje ona iz ratnih devedesetih kada je u Skupštini Srbije poručio da će “za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno sto muslimana”.
To nije bio lapsus. Nije bila nespretno izgovorena metafora. Bila je to poruka vremena u kojem je mržnja bila politička valuta, a ljudski život predmet nacionalističke matematike.
Tri decenije kasnije, retorika je drugačija, odijela su skuplja, govornice modernije, a evropski zvaničnici češći gosti u Beogradu. Ali pitanje koje ostaje jeste koliko se zaista promijenila politika čovjeka koji je izrastao upravo na toj retorici.
Današnji Vučić ne govori o “stotinu muslimana”. Danas govori o stabilnosti, investicijama, ekonomiji i evropskom putu. Međutim, politički obrazac ostao je gotovo identičan. Nekada su neprijatelji bili drugi narodi, danas su to studenti, profesori, novinari, opozicija, nevladine organizacije, umjetnici ili bilo ko ko se usudi javno osporiti njegovu verziju stvarnosti.
Neprijatelj se samo mijenja. Mehanizam ostaje isti.
U društvu koje se godinama hrani strahom, vlast ne mora svakodnevno prijetiti ratom. Dovoljno je održavati atmosferu permanentne opasnosti. Jednog dana Srbiju navodno ruše strane službe, drugog dana studenti, trećeg regionalni političari, četvrtog Evropska unija, petog mediji. U takvoj atmosferi građanima se nudi jednostavna poruka – bez vođe nema države.
To je suština političkog modela koji traje više od decenije.
Demokratija podrazumijeva institucije jače od pojedinca. U Srbiji se godinama gradi sistem u kojem institucije postoje samo dok potvrđuju volju jednog čovjeka. Parlament je pretvoren u mjesto aklamacije, veliki dio medijske scene u propagandni servis, a javni prostor u pozornicu na kojoj predsjednik komentira gotovo svaku temu – od međunarodne politike do cijena hljeba.
Takva koncentracija političke moći ne nastaje slučajno. Ona zahtijeva stalnu proizvodnju kriza. Društvo koje je u neprekidnoj vanrednoj situaciji nema vremena postavljati pitanja o odgovornosti vlasti.
Istovremeno, prošlost se pokušava predstaviti kao nešto što se nikada nije dogodilo. Izjave iz devedesetih relativiziraju se ili potpuno prešućuju. Međutim, historija nije arhiva iz koje se mogu izbrisati neugodne stranice.
Rečenica o “stotinu muslimana” nije samo podsjetnik na jednu političku epohu. Ona predstavlja ogledalo ideologije koja je region dovela do katastrofe. Upravo zbog toga svako pozivanje na evropske vrijednosti ostaje nepotpuno dok ne postoji jasna politička i moralna distanca prema takvoj prošlosti.
Problem nije samo ono što je tada izgovoreno.
Problem je što nikada nije uslijedilo uvjerljivo suočavanje s tim riječima.
Umjesto iskrenog preuzimanja odgovornosti, javnost godinama sluša objašnjenja kako su to bila “druga vremena”. Kao da vrijeme može promijeniti značenje prijetnje masovnim ubijanjem. Kao da historijski kontekst briše političku odgovornost.
Istovremeno, vlast gradi kult ličnosti kakav je teško pronaći u savremenoj Evropi. Svaki autoput, svaka fabrika, svaki investitor, svaka penzija i gotovo svaki uspjeh države predstavljaju se kao lični dar predsjednika građanima.
Država postaje personalizirana.
Institucije postaju dekor.
Građani postaju publika.
A kritika se proglašava izdajom.
Takav model vlasti posebno je opasan za region koji još nosi ožiljke ratova. Kada političar sa ratnom prošlošću odbija ozbiljno govoriti o vlastitim riječima iz devedesetih, teško je očekivati iskreno pomirenje među narodima.
Povjerenje se ne gradi spektakularnim konferencijama za medije niti diplomatskim fotografijama.
Gradi se istinom.
Bez nje ostaje samo politički marketing.
Srbija danas zaslužuje mnogo više od politike koja stalno bira nove neprijatelje kako bi izbjegla razgovor o stvarnim problemima. Zaslužuje institucije koje neće zavisiti od raspoloženja jednog čovjeka, medije koji neće strahovati od kritike vlasti i društvo koje neće biti podijeljeno na podobne i nepodobne.
Lider koji je nekada političku karijeru gradio na prijetnji “sto muslimana za jednog Srbina” danas pokušava ostaviti utisak državnika koji garantuje mir. Ali politički kredibilitet ne gradi se zaboravom vlastitih riječi. Naprotiv, upravo spremnost da se prizna odgovornost razlikuje demokratskog lidera od političara koji vjeruje da je dovoljno kontrolisati sadašnjost kako bi se izbrisala prošlost.
Historija, međutim, ima jedno neugodno pravilo.
Pamti i onda kada bi vlast najradije da zaboravi.
