Kontakti preko Turske, Egipta i Pakistana ostaju glavni neformalni kanali između Sjedinjenih Država i Irana, dok razgovor Netanyahua i Vancea signalizira prelazak na napredniju političku fazu diplomatskih zakulisnih dijaloga.
Kriza između SAD-a, Izraela i Irana prelazi iz faze čiste vojne napetosti u složeniju kombinaciju vojnog pritiska i diplomatije iza kulisa.
Neformalni kontakti putem zemalja poput Turske, Egipta i Pakistana se nastavljaju, dok novi signali - poput razgovora Netanyahua i Vancea - ukazuju na to da se poduzimaju prvi koraci ka oblikovanju mogućeg sporazuma.
Međutim, još uvijek nema formalnih pregovora i stavovi stranaka ostaju različiti: SAD nastoje održati pritisak bez nekontrolirane eskalacije, Iran namjerava iskoristiti prijetnju odmazde kao pregovaračku polugu, dok Izrael nastavlja vojne operacije i nastoji zaštititi svoje sigurnosne interese.
Trenutna situacija se opisuje kao prelazna faza, gdje se diplomatija testira prije nego što stupi na snagu vojna logika. Budućnost krize zavisi od toga hoće li se ovi neformalni kanali transformisati u pravi pregovarački proces ili ćemo vidjeti povratak eskalaciji.
Kontakti preko Turske, Egipta i Pakistana ostaju glavni neformalni kanal komunikacije između Sjedinjenih Država i Irana. Međutim, telefonski razgovor između Benjamina Netanyahua i J.D. Vancea o ključnim elementima mogućeg sporazuma ukazuje na to da diplomatska pozadina prelazi u zreliju fazu političke elaboracije. Uprkos diplomatskoj aktivnosti, deeskalacija ostaje krhka, jer još uvijek nema formalnih pregovora, a strateški proračuni Sjedinjenih Država, Izraela i Irana i dalje se razilaze.
Kriza između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana ulazi u još kritičniju i složeniju fazu, jer vojne prijetnje i dalje koegzistiraju s intenzivnim diplomatskim naporima iza kulisa, usmjerenim na sprječavanje šire eskalacije. Ono što se do nedavno činilo kao mreža neformalnih kontakata i razmjene poruka između Washingtona i Teherana, putem regionalnih posrednika, sada dobija konkretniju političku težinu. Sve je više naznaka da ono što se oblikuje iza kulisa nije samo izgled za smanjenje tenzija, već i obris mogućeg sporazuma.
U središtu ove diplomatske aktivnosti je odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da na pet dana obustavi planirane napade na iransku energetsku infrastrukturu, povezujući taj potez s onim što je opisao kao "dobre i konstruktivne" kontakte s Iranom. Tvrdi da su ključne tačke konvergencije već identificirane, što sugerira da Washington vidi prostor za političko rješenje. Teheran, s druge strane, kategorički negira da je uključen u dijalog sa Sjedinjenim Državama, insistirajući da nema ni direktnih razgovora ni formalnih pregovora putem posrednika.
Uprkos javnim poricanjima, diplomatski kanali ostaju aktivni. Prema informacijama koje je objavio Axios i drugi međunarodni mediji, Turska, Egipat i Pakistan su posljednjih dana prenosili poruke između Washingtona i Teherana, dok su ministri vanjskih poslova ove tri zemlje uspostavili odvojene kontakte sa izaslanikom Bijele kuće Steveom Witkoffom i iranskim ministrom vanjskih poslova Abbasom Araghchijem. U istom kontekstu spomenut je i Jared Kushner, što ukazuje na to da američka strana aktivira nekoliko kanala utjecaja i komunikacije.
Novi faktor koji pojačava ovu sliku je telefonski razgovor između Benjamina Netanyahua i potpredsjednika SAD-a J.D. Vancea. Prema informacijama koje je emitovao Kanal 12, a reprodukovao Times of Israel, dvije strane su razgovarale i o naporima za ponovno pokretanje pregovora između SAD-a i Irana i o ključnim elementima mogućeg sporazuma. Ovo je posebno značajno, jer sugerira da se tekući napori više ne ograničavaju na razmjenu poruka ili testiranje stavova, već postepeno prelaze u ranu fazu oblikovanja arhitekture mogućeg sporazuma. Međutim, izvor ostaje anoniman i zasad nema službene potvrde ni od jedne vlade, što zahtijeva pažljivo tumačenje ovog razvoja događaja.
Ovo je suština trenutnog trenutka. Još uvijek se ne radi o institucionaliziranim pregovorima, niti o procesu s jasnim i prepoznatljivim okvirom. Međutim, ovo je više od jednostavnog smirivanja tenzija putem odgađanja. Privremena obustava američkih udara, aktivni kanali posredovanja i američko-izraelska diskusija o sadržaju mogućeg sporazuma zajedno čine prelaznu fazu, u kojoj se diplomatija testira kako bi se vidjelo može li prethoditi vojnoj logici prije nego što ova potonja ponovo prevlada.
Međutim, stav Irana ostaje snažan i usmjeren na odvraćanje. Teheran tvrdi da nije započeo rat i da sve zahtjeve za zaustavljanje sukoba treba prije svega uputiti Washingtonu. Istovremeno, i dalje prijeti odmazdom u slučaju napada na njegovu energetsku infrastrukturu, dok Hormuški moreuz ponovo stavlja u fokus kao ključno sredstvo pritiska, s neposrednim posljedicama po globalnu energetsku sigurnost. Javno poricanje Irana, stoga, ne isključuje nužno postojanje kontakata iza kulisa; radije, odražava njegov pokušaj da se ne pojavi kao strana koja pregovara pod pritiskom.
U takvom okruženju, Turska pokušava iskoristiti svoju ulogu važnog regionalnog posrednika. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan nije se ograničio na javne izjave u korist posredovanja, već je vodio aktivnu telefonsku diplomatiju sa svojim kolegama Badrom Abdelattyjem iz Egipta, Espenom Barthom Eideom iz Norveške i Muhammadom Ishaqom Darom iz Pakistana, fokusirajući se i na napredak rata i na napore da se on okonča. Egipat i Pakistan, sa svoje strane, dopunjuju višestruki okvir regionalne diplomatije usmjeren na sprječavanje sukoba sa širim geopolitičkim i energetskim posljedicama. Činjenica da ovi napori još nisu transformisani u formalni proces ne umanjuje njihov značaj; naprotiv, pokazuje da strane prvo traže zajednički minimum prije nego što uđu u otvorene pregovore.
Izraelska dimenzija nastavlja komplikovati situaciju. Izrael nastavlja vojne operacije protiv iranskih ciljeva, dok Washington privremeno obustavlja napade na energetsku infrastrukturu, što pokazuje da se strateški proračuni dva saveznika ne poklapaju u potpunosti ni u pogledu tempa ni u pogledu obima deeskalacije. Istovremeno, sama potreba za koordinacijom između Netanyahua i Vancea pokazuje da Washington ne upravlja samo sukobom s Teheranom, već i kohezijom zapadnog tabora u vezi s tim kako strukturirati izlaz iz krize.
Ukupna slika je ona krize koja se odvija na tri nivoa: vojni pritisak, posredovanje iza kulisa i rane političke pripreme za mogući sporazum. Čini se da su Sjedinjene Države namjerne da održe pritisak bez upuštanja u nekontroliranu regionalnu eskalaciju.
Iran pokušava iskoristiti svoju prijetnju odmazdom kao pregovaračku prednost. Izrael ima za cilj održati vojnu inicijativu, osiguravajući da bilo kakvi američki diplomatski potezi ne potkopavaju njegove sigurnosne ciljeve. U međuvremenu, regionalne sile uključene u posredovanje pokušavaju izbjeći dinamiku koja bi ugrozila plovidbu, tokove energije i širu stabilnost Bliskog istoka.
Ključno pitanje sada nije samo da li komunikacijski kanali postoje, već da li se oni mogu vremenom transformisati u pravi mehanizam za političko rješenje. Novi signal koordinacije SAD-a i Izraela o „sastojcima“ mogućeg sporazuma sugerira da se diplomatska pozadina zahuktava.
To još ne znači da postoji sporazum ili da su formalni pregovori započeli. Međutim, to ukazuje na to da kriza možda prelazi iz faze raspršenih signala u organizovaniji napor da se odrede uslovi izlaska. Upravo će se tu utvrditi da li će trenutni period postati prilika za smanjenje tenzija ili samo pauza pred novi ciklus konfrontacije.
