Posljednjih osam decenija relativnog globalnog mira zasnivalo se na dva revolucionarna uvjerenja: da su agresivni ratovi neprihvatljivi i da se doba imperija mora završiti. Prvi princip je rođen iz pokolja dva svjetska rata, koji su zajedno odnijeli živote oko stotinu miliona ljudi. Drugi princip je proizašao iz stoljeća kolonijalne vladavine i ratova za samoopredjeljenje u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Povelja Ujedinjenih nacija, potpisana u San Franciscu u junu 1945. godine, dala je politički oblik oba ova uvjerenja.
Od tada, svijet je izbjegao katastrofalan rat između velikih sila. Još značajniji je bio raspad evropskih imperija i njihova zamjena novim sistemom od skoro 200 suverenih država. Oba ova dostignuća stvorila su uslove za veliki napredak u ljudskoj dobrobiti. Naravno, svijet je od Drugog svjetskog rata doživio mnoge sukobe, uključujući brutalne ratove za dekolonizaciju, dok je ekonomski rast išao ruku pod ruku s dubokim nejednakostima i uništavanjem okoliša. Ipak, ostaje neosporno da je za milijarde ljudi proteklih 80 godina bilo period relativnog mira i rastućeg prosperiteta.
To doba se sada bliži kraju. Dva temeljna uvjerenja, bez rata i bez carstva, stubovi dugotrajnog mira, brzo se raspadaju. Znaci su jasni. Ratovi između država i građanski sukobi dramatično su se povećali posljednjih godina, donoseći neizrecive patnje stotinama miliona ljudi. Velike sile su same pokrenule agresivne ratove, uključujući rusku invaziju na Ukrajinu i zajednički američko-izraelski rat protiv Irana. Nuklearne sile moderniziraju i proširuju svoje arsenale, sporazumi o strateškoj kontroli naoružanja su demontirani, nuklearni objekti postali su meta vojnih napada, a države, velike i male, naoružavaju se brzinom kakva nije viđena od 1980-ih. U Ukrajini, Palestini, Sudanu, a sada i Iranu, diplomatija se pojavljuje samo u slabim i fragmentiranim oblicima. U međuvremenu, Ujedinjene nacije su gotovo potpuno odsutne iz mirovnih napora.
Najčešće objašnjenje za ovu krizu je kolaps takozvanog "liberalnog" ili "na pravilima zasnovanog" međunarodnog poretka, sistema izgrađenog nakon Hladnog rata na američkoj vojnoj i finansijskoj nadmoći. Povlačenje Washingtona iz multilateralnih saveza i institucija poput NATO-a i Svjetske trgovinske organizacije pokazuje da se ovaj poredak raspada.
Liberalni međunarodni poredak nije bio ono što je dovelo do trajnog mira. Naprotiv, u mnogim aspektima je oslabio sama uvjerenja na kojima je mir izgrađen.
Prava katastrofa je napuštanje antiratnih i antiimperijalnih uvjerenja od strane država i javnog mnijenja. To nije posljedica samo američkog povlačenja, već i erozije međunarodnog moralnog vodstva i kolektivnog pamćenja koje je nekada održavalo ove principe u životu.
U analizi koju je u časopisu Foreign Affairs objavio Thant Myint-U, naglašava se da je ovo kriza historijske mašte i pamćenja, zaborav ne samo rata i carstva, već i izvanrednog uspjeha Ujedinjenih nacija u prvim decenijama njihovog postojanja.
Ova zaboravljena historija je od velikog značaja jer svijet koji danas nastaje, svijet u kojem nijedna sila ne može organizirati globalnu politiku prema vlastitim interesima, više podsjeća na rani sistem UN-a od 1955. do 1990. nego na period američke dominacije nakon Hladnog rata. Nedavni američko-izraelski rat protiv Irana može biti upozorenje na buduće sukobe: ratove između država u kojima će strane tražiti diplomatski "izlaz". U prošlosti su upravo u takvim trenucima generalni sekretari UN-a igrali odlučujuću ulogu, stvarajući ne samo izlaze iz kriza, već rješenja koja su očuvala mir i jačala zabranu agresivnih ratova i povratak imperija.
Autor tvrdi da se Ujedinjene nacije mogu obnoviti. Ali to zahtijeva više od institucionalne reforme. To zahtijeva obnavljanje političke i moralne snage dva temeljna uvjerenja: antiratnog i antiimperijalnog. To zahtijeva političko vodstvo koje će ih otvoreno braniti, novog generalnog sekretara UN-a koji će ih provesti u praksi i globalno javno mnijenje koje još jednom zahtijeva svijet bez rata i imperijalne dominacije.
Preoblikovani svijet
Ujedinjene nacije nisu prvobitno nastale kao liberalni projekat. U početku su bile zamišljene kao produžetak ratnog saveza, kolektivni sigurnosni mehanizam koji bi suzbio svaku buduću agresiju, čak i uz pomoć američkih i sovjetskih bombardera koji bi djelovali zajedno iz zračnih baza širom svijeta.
Ali postojale su i šire vizije za UN, koje su ga vidjele kao organizaciju u kojoj bi male države imale glas i sarađivale za pravedniji svijet. Povelja UN-a predstavljala je kompromis između ovih ideja. U vrijeme njenog potpisivanja, SAD i Sovjetski Savez su već počeli da se doživljavaju kao rivali i željeli su osigurati da će organizacija spriječiti, prije svega, treći svjetski rat.
Pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, Kina, Francuska, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, stavile su veto kako bi osigurale da UN nikada neće postati savez protiv bilo koje od njih. Nadale su se da će se, zadržavanjem svih unutar istog sistema, čak i po cijenu institucionalne paralize, izbjeći ponavljanje sudbine Lige naroda.
Vijeće sigurnosti je brzo bilo zaglavljeno u rivalstvima Hladnog rata i nije uspjelo spriječiti sukobe poput Korejskog rata. Međutim, UN kao institucija počeo je dobijati na značaju zahvaljujući ulozi svojih generalnih sekretara kao globalnih posrednika.
Tokom Sueske krize 1956. godine, švedski generalni sekretar Dag Hammarskjöld gotovo preko noći je stvorio prve mirovne snage UN-a, nudeći Francuskoj, Izraelu i Britaniji prihvatljiv način povlačenja iz okupacije Egipta. Tako je princip protiv agresivnih ratova dobio konkretan oblik.
Istovremeno, uvjerenje da imperije moraju nestati sve je više postajalo sve jače. Predstavnici novonastalih nezavisnih država iz Azije i Afrike stigli su u New York i transformirali UN u prvu istinski univerzalnu instituciju čovječanstva. Insistirali su na tome da se principi suverene jednakosti i ljudskog dostojanstva primjenjuju na sve narode.
Godine 1960., Generalna skupština usvojila je Deklaraciju o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima, jasno stavljajući UN na stranu antikolonijalnih pokreta.
Univerzalni mandat
Zemlje poput Indije, Gane i Indonezije, zajedno s neutralnim zemljama poput Švedske, Irske i Jugoslavije, vjerovale su da novi svijet suverenih država ne bi trebao biti talac rivalstva SAD-a i SSSR-a. Odbacile su logiku Hladnog rata i vjerovale da samo globalna saradnja na osnovu suverene jednakosti može spriječiti nuklearno uništenje.
Tokom Kubanske raketne krize 1962. godine, generalni sekretar U Thant odigrao je ključnu ulogu u smanjenju tenzija. Kroz javne i privatne poruke upućene Johnu F. Kennedyju i Nikiti Hruščovu, kao i kontakte s Fidelom Castrom u Havani, pozicionirao se kao neutralni posrednik u vrijeme kada je svijet bio na ivici nuklearnog rata.
Uslijedile su i druge uspješne medijacije, od Kipra do sukoba između Indije i Pakistana oko Kašmira 1965. godine. U Kongu su UN intervenirale protiv separatističkih snaga i belgijskog kolonijalnog utjecaja, mobilizirajući međunarodne trupe koje su pomogle u očuvanju teritorijalnog integriteta zemlje.
Međutim, vremenom su se američki stavovi prema UN-u počeli mijenjati. U Thantovi napori za mir u Vijetnamu i zahtjevi za povlačenje Izraela s teritorija okupiranih nakon 1967. godine stvorili su tenzije s Washingtonom.
Tokom 1970-ih, UN je podržavao oslobodilačke pokrete u južnoj Africi i promovirao novi međunarodni ekonomski poredak koji je zahtijevao pravednije trgovinske uslove i veću kontrolu siromašnih zemalja nad prirodnim resursima.
Ali na Zapadu se konsolidovala druga vizija: globalni poredak kojim dominiraju SAD i zapadna tržišta, gdje nezavisne i aktivne UN imaju sve manje prostora.
Novi svjetski poredak
Nakon završetka Hladnog rata, UN se ponovo transformisao, ovaj put pod sjenom američke supremacije. Posredovanje između država zamijenjeno je intervencijom u građanskim ratovima. Suverenitet država počeo se smatrati uslovnim, a intervencije u Somaliji, Haitiju i Libiji postavile su nove presedane.
Prema autoru, problem nije bio u zaštiti ljudskih prava ili zaustavljanju građanskih ratova. Problem je bio u tome što su intervencije sve više doživljavane kao instrumenti američke moći, a ne kao univerzalna primjena Povelje UN-a.
Američka invazija na Irak 2003. godine zadala je težak udarac principu protiv agresivnih ratova. Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, dva temeljna uvjerenja međunarodnog sistema već su bila oslabljena.
Budućnost mira
Autor tvrdi da se danas moramo vratiti izvornim uvjerenjima koja su u središtu globalne politike: ne rat i ne imperija. Prema njegovom mišljenju, to nisu apstraktni ideali, već temelji na kojima je izgrađen najmirniji period koji je čovječanstvo ikada poznavalo.
Poziva države iz svih regija da sarađuju u odbrani ovih principa, da sljedeći generalni sekretar UN-a hrabro interveniše u najopasnijim sukobima i da se javno mnjenje prisjeti katastrofa koje su donijeli ratovi i kolonijalizam.
Prema analizi ForeignAffairsa, bez ove obnove historijskog pamćenja i bez novog globalnog liderstva, međunarodni mir će ostati sve krhkiji u narednim decenijama.
