Izjava hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, izrečena na Dubrovnik Forumu, ponovo je otvorila stara, ali nikad do kraja rasvijetljena pitanja o ustavno-pravnom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Njegova tvrdnja da bi Hrvati „odbili potpisati Dejtonski sporazum da su znali da se neće poštovati njegova načela“ izazvala je ne samo političke reakcije, već i zabrinutost među analitičarima koji ukazuju na tendencije istorijskog revizionizma i instrumentalizacije prošlosti u cilju ostvarivanja savremenih političkih interesa.
Historija ne kao činjenica, već kao oruđe
Radmanov iskaz implicira da je hrvatska strana u Dejtonu bila dovedena u zabludu, te da je Dejtonski sporazum obećavao nešto što u praksi nije ispunjeno – ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Međutim, takva tvrdnja zahtijeva dublju analizu. Prije svega, ona zanemaruje činjenicu da Dejtonski sporazum nije bio ni jedini ni primarni okvir koji je definirao položaj Hrvata unutar Bosne i Hercegovine. Ključni trenutak u institucionalnom pozicioniranju Hrvata bio je Washingtonski sporazum iz 1994. godine, kojim je okončan oružani sukob između HVO-a i Armije RBiH i uspostavljena Federacija BiH kao entitet s jednakim učešćem Bošnjaka i Hrvata u vlasti.
Upravo je taj sporazum, a ne Dejton, garantirao političku ravnotežu i konstitutivnost unutar Federacije. Dejtonski sporazum, koji je godinu dana kasnije uslijedio, imao je širi cilj: okončanje rata i uspostavljanje teritorijalnog i institucionalnog balansa u cijeloj BiH. U tom kontekstu, Dejton nije poništio Washingtonski dogovor – on ga je ugradio u širi ustavni okvir države. Tvrdnja da su Hrvati bili prevareni time što je Dejton iznevjerio neka očekivanja stoga ne stoji na čvrstim temeljima.
Pregovori bez iluzija
Također je važno podsjetiti da su delegacije koje su učestvovale u dejtonskim pregovorima bile duboko svjesne političke realnosti kraja rata. Hrvati su već u Dejtonu znali da sistem neće savršeno odgovarati svakom narodu, ali je postignut kompromis u cilju zaustavljanja sukoba i uspostave mira. Postojali su prijedlozi o dodatnim garancijama kroz Dom naroda i modele izbora članova Predsjedništva, ali su svi akteri, uključujući Franju Tuđmana, pristali na postojeći tekst Dejtona znajući njegove limite.
Tvrdnja da bi hrvatska strana „odbila potpisati“ ukoliko je znala kako će se sporazum primjenjivati, danas djeluje više kao politička konstrukcija, nego refleksija tadašnjeg stanja. Pregovarači nisu potpisivali sporazum u neznanju – već u uvjerenju da je Dejton, uprkos manama, najbolji mogući okvir za okončanje rata.
Prava Hrvata: između pravne zbilje i političkog narativa
Grlić Radmanov istup mora se posmatrati i kroz širi diskurs koji hrvatska politika vodi posljednjih godina kada je riječ o položaju Hrvata u BiH. Iako su Hrvati konstitutivan narod, politička retorika često pokušava prikazati njihovu poziciju kao sistemski obespravljenu. Međutim, ustavni sistem BiH – kako onaj na državnom, tako i na entitetskom nivou – osigurava političko učešće sva tri konstitutivna naroda, kroz Domove naroda, rotacijsko Predsjedništvo i principe pariteta. Problemi koje HDZ često ističe, poput načina izbora člana Predsjedništva iz reda Hrvata, više su pitanje političke dinamike i međustranačkih odnosa, nego ustavne diskriminacije.
Dublji problem leži u tome što se nerijetko pokušaji političkih stranaka da povećaju vlastitu moć predstavljaju kao borba za „kolektivna prava naroda“. Ova zamjena teza dovodi do toga da svaka neostvarena politička ambicija jedne stranke bude interpretirana kao narodni poraz. To zamagljuje istinske probleme i blokira institucionalni dijalog.
Politika selektivnog pamćenja
Radmanova izjava ne dolazi u vakuumu. Ona je izrečena na panelu koji je tematizirao i ruski utjecaj u BiH, osobito u Republici Srpskoj, gdje se otvoreno podrivaju temelji Dejtona kroz pokušaje secesije. Umjesto da se u takvom kontekstu istakne važnost očuvanja cjelovitosti BiH i funkcionalnosti njenih institucija, hrvatska diplomatska retorika usmjerava pažnju na unitarizam i „majorizaciju Hrvata“, zanemarujući realne izazove s kojima se država suočava.
Time se pridonosi destabilizaciji političkog ambijenta, jer se istorijska činjenica podređuje dnevnoj politici. Umjesto da se razgovara o racionalnoj i inkluzivnoj reformi izbornog sistema, koji bi zadovoljio i kriterije Evropskog suda za ljudska prava i domaćih ustavnih odredbi, prostor se ispunjava narativima o prevarama, pogrešnim potpisima i izgubljenim iluzijama.
Retorika koja koči napredak
Izgradnja ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini ne može se temeljiti na manipulaciji historijskih okolnosti. Politički lideri, pogotovo iz susjednih zemalja, imaju dodatnu odgovornost da ne koriste osjetljiva pitanja kao monetu za unutrašnjopolitičke poene. Ukoliko Hrvatska zaista želi biti pouzdan partner BiH na njenom evropskom putu, potrebno je više poštovanja prema suverenitetu zemlje i kompleksnosti njenog uređenja, a manje jednodimenzionalnih narativa koji odgovaraju samo jednoj strani.
Bosna i Hercegovina se nalazi na raskršću – između zamrznutog konflikta i potencijalne obnove političkog dijaloga. Da bi krenula naprijed, potrebno je manje izjava koje falsificiraju prošlost i više inicijativa koje poštuju stvarnost.
Izjava ministra Grlića Radmana otvara važno pitanje: da li političke elite u regiji koriste prošlost kao legitimaciju za vlastite neusjehe u sadašnjosti? Ako je tako, onda istinski napredak – institucionalni, politički i društveni – ostaje zarobljen u logici prošlih rovova. A to nikome u BiH ne donosi korist.
