Dok se političke elite u Bosni i Hercegovini pripremaju za oktobarske izbore, Predsjedništvo BiH ponovo postaje epicentar bitke koja odlučuje ne samo o personalnim pozicijama, već o samom opstanku funkcionalne države.
Dragan Čović i Milorad Dodik, dugogodišnji saveznici u otvorenom osporavanju državnih institucija, više ne kriju ambicije. Oni javno najavljuju da od jeseni očekuju potpunu kontrolu nad najvišim kolektivnim tijelom izvršne vlasti. Takav scenario ne bi bio samo nastavak političke paralize – bio bi njen trijumf.
Čovićeva HDZ-ova strategija ulazi u novu fazu. Nakon godina insistiranja na “legitimnom predstavljanju” Hrvata, koje u praksi znači etnički monopol i veto-moć nad svim važnijim odlukama, stranka sada računa na Dariju Filipović kao kandidatkinju koja bi konačno “popunila” hrvatski član Predsjedništva po njihovoj mjeri. Istovremeno, Željka Cvijanović iz SNSD-a već četiri godine sjedi u tom tijelu, osiguravajući Dodikov uticaj i sinhronizaciju sa politikom Banja Luke i Beograda. Ako se taj tandem zatvori, BiH će dobiti Predsjedništvo koje će sistematski blokirati evropski put, reforme, NATO integracije i svaku ozbiljniju konsolidaciju državnih institucija.
Ovo nije teorija zavjere. To je logičan nastavak politike koja se godinama demonstrira u praksi: od otvorenog negiranja genocida i relativizacije ratnih zločina, preko blokade ključnih zakona, do koordiniranih napada na Ustavni sud i visokog predstavnika.
Poruke koje stižu iz Srbije i Republike Srpske nisu slučajne – one su dio dugoročnog projekta slabljenja BiH kao suverene države. Paralelno, Zagreb aktivno interveniše u unutrašnje uređenje BiH, uslovljavajući evropski put potpunom kapitulacijom pred HDZ-ovim zahtjevima za izmjenama Izbornog zakona. Takav pristup zvanične Hrvatske prelazi granice dobrosusjedske saradnje i ulazi u sferu direktnog miješanja u suverenitet druge države.
Cijena ustupaka i iluzija o “partnerstvu”
Najbolnija istina koju mnogi izbjegavaju jeste da SNSD i HDZ nisu uspjeli sami. Značajan dio odgovornosti leži na tzv. Trojci – strankama koje su se predstavljale kao prodržavne i proevropske snage. Nizom taktičkih ustupaka, pogrešnih procjena i pragmatičnih trgovina, Trojka je sama sebi (i državi) vezala ruke. Imenovanje Borjane Krišto za predsjedavajuću Vijeća ministara bio je samo vrhunac tog pogrešnog kursa – ustupak koji nije donio ni stabilnost ni napredak, već samo učvrstio HDZ-ovu poziciju na državnom nivou.
Takva politika “pomirenja po svaku cijenu” pokazala se iluzornom. Umjesto da slabi centrifugalne snage, ona ih je hranila. Rezultat je država koja već godinama tapka u mjestu, dok susjedi napreduju ka EU, a BiH ostaje zarobljena u vječnom tranzicijskom limbo-u. Korupcija, odlazak mladih, institucionalna trulež i ekonomska stagnacija nisu slučajni propratni efekti – oni su direktna posljedica političkog modela koji prioritet daje etničkim trgovinama umjesto građanskim interesima i funkcionalnosti.
Kovačevićeva kandidatura kao principijelni otpor U takvoj konstelaciji, kandidatura Slavena Kovačevića dobija težinu koja prevazilazi običan izborni duel. Kovačević ne dolazi sa platformom etničkog ekskluziviteta niti traži certifikate o “ispravnosti” hrvatskog identiteta. Njegova snaga leži u dosljednoj, jasnoj i nekompromisnoj odbrani ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, njenih institucija i evropskog puta. On predstavlja politiku koja odbija da prihvati da je država vlasništvo tri etničke oligarhije i njihovih pokrovitelja iz Zagreba i Beograda.
Za razliku od onih koji vide Predsjedništvo kao plijen za podjelu plijena, Kovačević ga vidi kao instrument odbrane suvereniteta. Njegov eventualni ulazak u Predsjedništvo značio bi kontinuitet glasa koji neće ćutati pred blokadama, koji neće pristajati na reviziju istorije i koji će insistirati na građanskom, demokratskom i inkluzivnom modelu države. To je model koji smeta upravo zato što razbija etničke monopole i kriminalne saveze.
Historijski izbor
Oktobarski izbori za člana Predsjedništva BiH (hrvatskog) stoga nisu rutinska stvar. Oni su referendum o tome kakvu državu želimo: zarobljenu u etničkim podjelama, zavisnu od volje susjednih prijestonica i osuđenu na stalnu krizu, ili državu koja, uprkos svim manama, pokušava funkcionisati kao suvereni politički subjekt sa jasnim evroatlantskim ambicijama. Ako Čovićeva i Dodikova logika prevlada, BiH će ući u novu, još težu fazu institucionalnog raspada. Ako građani, posebno oni koji odbijaju etničke ucjene, prepoznaju značaj ovog trenutka, postoji šansa da se bar jedna ključna poluga odbrane sačuva.
Ovo nije vrijeme za neutralnost. Politička apatija i lažni pragmatizam već su dovoljno koštali. Predstojeći izbori biće ogledalo u kojem će se jasno vidjeti da li Bosna i Hercegovina ima snage da se odupre politici koja je vodi u propast ili će konačno kapitulirati pred onima koji je vide samo kao teritoriju za podjelu uticaja.
Vrijeme je za oštar, jasan i nepopustljiv stav: država prije svega. Institucije prije etničkih trgovina. Budućnost prije prošlosti.
