Odlazeći ambasador, jer se, nažalost, i to mora reći, pokazao kao najvještiji majstor političke kameleonske igre, ponaša se prema Južnoj interkonekciji kao da je riječ o nekom srednjovjekovnom spomeniku, kao da je to kamen temeljac za buduće političke svete ratove, ne za infrastrukturni projekt od ključne važnosti za energetsku stabilnost ove zemlje.
Ova interkonekcija, koja bi trebala biti simbol modernizacije, povezivanja i energetskog samostalnog života, za njega postaje gotovo mistična tvorevina, nešto što mora proći kroz filtere „multietničkih“ i „multikulturnih“ zahtjeva – kao da je veza između dva kraja svijeta važnija od same energije koju bi ta linija trebala omogućiti.
Marfi se ponaša kao da je svaki korak na ovoj važnoj tački geopolitičkog razvoja Bosne i Hercegovine podložan mjerama političke ispravnosti, dok pravi razgovore o „spomenicima hereticima“, kao da je Južna interkonekcija samo još jedna kulturna baština koja mora biti izložena na vitrinama sarajevskih muzeja. Kakvo licemjerje! Dok su političari već decenijama u BiH u ratu s vlastitim svjetonazorima, Marfi zapravo sugerira da najvažniji infrastrukturni projekat ne smije dirnuti „osjetljive etničke osjetljivosti“ – i to iz političkih razloga.
Zaboravio je, ili možda svjesno ignoriše, da je ova interkonekcija važnija od bilo kakvog političkog spina. Kroz nju ne bi trebala teći samo energija, nego i simbolična veza među narodima i kantonima, koja bi BiH učinila politički i energetski stabilnijom. Ali, naravno, Marfi je na svoj način, iako na izlasku, donio zaključak da je energetska interkonekcija samo još jedno političko sredstvo koje treba servirati prema etničkim i političkim preferencijama – kao da je to još jedan kamen-temeljac za nevjerojatnu političku igru kojoj je jedini cilj podijeliti ono što je već podijeljeno.
Bilo bi naivno vjerovati da ova politika nije skrojena s ciljem da zadrži status quo, da se zamajava masa s nebitnim pitanjima dok se prava bitka, ona za opstanak energetske stabilnosti, odvija u pozadini. Da, dok Marfi još uvijek hoda hodnicima vlasti, on se ponaša kao da je južna interkonekcija samo još jedan „bošnjački“ politički projekt, samo još jedan korak u njegovoj unikatnoj političkoj igri koja se igra za vrijeme njegovog odlaska.
Ono što zaboravlja, ili ne želi da shvati, je da BiH više ne treba vođu koji oslikava prošlost srednjeg vijeka, kad je svaka ideja o napretku bila podložna etničkim i vjerskim linijama podjela. Zemlja koja želi biti dio modernog svijeta, koja želi biti energetski stabilna i politički integrirana, mora znati da politička igra ne smije biti na račun interesa njenih građana.
BiH, osim što treba prolaziti kroz ozbiljan proces reformi, mora shvatiti da nije politička košnica, gdje svaka energija mora biti raspodijeljena prema političkim računima, već zemlja koja ima pravo na stabilnost, jednakost i prosperitet.
Nažalost, izgleda da Marfi nije zaustavio ovu igru, a možda ni nije imao želju da to učini.
