Javlja mi se jutros prijatelj kojem se, na razne načine, preko korumpiranih mehanizama sistema, čini ozbiljna nepravda duže od pet godina, jer ga je režimski direktor istjerao s posla zbog nepokornosti istima.
Nije to jedna, već čitav mehanizam spletenih nepravdi, kojima režim i njegovi hamali daju do znanja koliko je skupo i opasno zamjeriti im se. I nisu to samo godine, to su hiljade dana, desetine hiljada sati i milioni minuta nepravdi od kojih bi se brda mogla srušiti. I nije to, na žalost, samo prema jednom čovjeku i porodici, već se gore i teže nepravde čine prema hiljadama ljudi u najbliskijem nam okruženju, kao i prema milionima i milijardama diljem svijeta.
Teže, gore, podmuklije i opasnije od svega spomenutog jeste što se sve te nepravde, raznim perfidnostima, pa čak i religijskom mimikrijom, žele minimizirati, relativizirati i nametnuti kao nešto neminovno protiv čega se je iluzorno boriti, ili se čak ne treba ni boriti, već ostaviti da to Bog riješi.
Nastavlja dalje moj prijatelj, valjda da bi sebi dao malo oduška, kazivanje da mu je skoro jedan svršenik čuvenog Al-Azhara ispričao „predaju“ u kojoj se navodi kako je neki pastir zaboravio uzeti sa sobom zlatnike koje je sakrijo dok je spavao, pa kada se kasnije vratio da ih pronađe u blizini zatekne nekog slijepca kojeg posiječe sabljom jer mu ovaj nije mogao vratiti nešto što nije ni uzeo, a ispostavi se da je zlatnike odnio neko sasvim treći kojem je neku nepravdu davno ranije učinio neko... i tako u krug, sa porukom da je božija pravda još na zemlji ipak namirena u nekom, običnim ljudima, nejasnom i zamršenom krugu.
Kazao sam prijatelju kako smatram da je čitava priča notorna izmišljotina namijenjena anesteziranju masa i jedino čemu služi jeste (p)održavanje nepravde u društvu. Umjesto da pojedinci i cijele skupine ustanu i učine sve da se uspostavi pravda, iznađu mehanizmi za uspostavu institucionalnog reda i pravičnog poretka, nama se nudi i nameće prepričavanje anestezirajućih hićaja i isralijata koje smo mistifikovali do te mjere da postaju sastavni dio naše tradicije i mentaliteta, a samim tim i „normalan“ ambijent kojem se prilagođavamo, umjesto da mu se snažno suprostavimo.
Sličana ovoj, pa kud i kamo i gora i pogubnija, jeste potpuno izmišljena „potvrđena predaja“ o takozvanom snu sultana Fatiha, noć prije osvojenja Bosne, koja je do danas doživjela niz modifikacija, gdje se nudi pučanstvu, čak i u obliku „kaside“, pjesničkih prepjeva i svakojakih formi, kako bi se uvriježila i postala neoborivom dogmom u koju nema nikakve sumnje, već se samo narativno treba prenositi s koljena na koljeno da bi svaka naredna generacija crpjela nepatvorene „mudrosti“ i zaključke iz toga.
Izmišljena priča o sultan Fatihovom snu, u najkraćem, kazuje kako je 'premudri' tumač zaključio da je Fatihovo viđenje Ebu Bekra pokazatelj da će u Bosni biti česitih i istinoljubivih ljudi, Osmana – da će biti stidljivih i darežljivih pobožnjaka, a viđenje Alije, da će uvijek biti gazija spremnih da ginu na božijem putu, na pitanje zašto nema u snu Omera, dat je ne manje 'važan' zaključak da u Bosni neće biti pravde do sudnjega dana.
Na ovaj način, iznova i iznova, kao da se šalje poruka Bošnjacima – sudbinskim određenjem vam je namijenjeno da budete čestiti, istinoljubivi, darežljivi, stidljivi, spremni i živote položiti, ali jednako vam je namijenjeno da živite u zemlji bez pravde. Sve ove prethodne karakteristike se mogu doživjeti djelimično i negativne – naivno iluzorne, ukoliko se u jednom društvu uvriježi ubjeđenje da se ono ne može nikada organizirati da bude pravedno, što bi značilo da nikada ne može postići punu državnost jer je u stvari državnost najviši oblik administrativnog uređenja jednog društva, a država bez pravde nikada i ne može zaživjeti u punom kapacitetu, niti je njeni građani mogu prisvojiti svojim punim bićem.
Smatram da su ove i ovakve (iz)smišljene 'predaje' jako pogubne i da ih treba što prije jasno i nedvosmisleno raskrinkati i deplasirati na svim nivoima i u svim društvenim krugovima, a zatim upozoriti na njihovu štetnost, kako bi se prestali anestezirati i mogli oslobodili ovih i sličnih stereotipa o sebi, kako na individualnom, tako i na kolektivnom nivou. S toga treba imati na umu da je najveći stepen administrativnog, političkog, kulturološkog, vjerskog i svakog drugog uređenja jednog društva jeste država, a osnovni smisao države jeste institucionalna uspostava, odbrana i unapređivanje pravde, a početni osnov svega toga je jasna i nepomućena vizija i svijest.
