Postoji jedna istina koju gotovo niko u Bosni i Hercegovini ne želi glasno izgovoriti. Ne zato što je ne zna, nego zato što od njenog prećutkivanja mnogi i dalje odlično žive.
Kancelarija visokog predstavnika danas više nije simbol rješenja. Ona je simbol neriješenog stanja.
Svaka nova politička kriza u BiH završava istim scenarijem. Domaći političari odigraju svoje uloge pred kamerama, međunarodna zajednica izda nekoliko saopštenja, OHR zaprijeti bonskim ovlaštenjima ili ih iskoristi, a građani ostanu tamo gdje su bili – između obećanja o evropskoj budućnosti i realnosti u kojoj neko ko nije izabran na izborima može donositi odluke važnije od onih koje usvajaju parlamenti.
I onda se svi čude što Bosna i Hercegovina decenijama stoji u mjestu.
Neuspjeh Savjeta za implementaciju mira da postigne dogovor o izboru novog visokog predstavnika nije administrativni problem. To je politička dijagnoza. To je priznanje da ni oni koji su stvorili ovaj sistem više nisu sigurni šta s njim žele.
Ako se najveće sile ne mogu dogovoriti kakav OHR treba biti, zašto se od građana BiH očekuje da vjeruju kako je upravo OHR garant stabilnosti?
To pitanje postaje još glasnije kada se vidi da Republika Srpska već godinama traži zatvaranje OHR-a, dok se HDZ BiH sve otvorenije priključuje toj ideji. Nekada oprezna retorika o "reformi" ili "premještanju u Brisel" zamijenjena je jasnim zahtjevom da bonska ovlaštenja budu ukinuta, a institucija zatvorena.
Možda je upravo to najveća promjena u političkom pejzažu BiH.
Više nije riječ samo o zahtjevima iz Banje Luke.
Sada isti zahtjev dolazi i iz Mostara.
Istovremeno, bošnjačke političke stranke smatraju da OHR mora ostati u punom kapacitetu i sa svim bonskim ovlaštenjima. Njihov argument je jednostavan: bez međunarodne arbitraže država bi mogla ući u još dublju institucionalnu blokadu.
I upravo tu leži paradoks Bosne i Hercegovine.
Jedni vjeruju da država može funkcionisati tek kada strani predstavnik ode.
Drugi vjeruju da će se država raspasti onog trenutka kada ode.
Ako obje tvrdnje ne mogu istovremeno biti tačne, onda je sasvim legitimno pitati ko zapravo ima interes da status quo traje beskonačno.
Jer status quo je postao najprofitabilniji politički posao u zemlji.
Domaći lideri godinama krive OHR za sve što im ne odgovara.
Kada im odgovara, pozivaju se na međunarodno pravo.
Kada im ne odgovara, govore o kolonijalizmu.
Kada međunarodna zajednica interveniše protiv političkih protivnika, mnogi to nazivaju zaštitom države.
Kada interveniše protiv njihovih interesa, ista ta intervencija odjednom postaje diktatura.
Principi očigledno nisu problem.
Problem je samo na čijoj su strani.
Posebno je zanimljiva ideja da bi jednog dana trebalo poništiti sve odluke visokih predstavnika. To zvuči politički atraktivno, ali otvara ozbiljna pitanja. Šta bi to značilo za zakone, institucije i odluke koje su u međuvremenu postale dio pravnog sistema? BiH ne može jednostavno obrisati decenije institucionalnog razvoja bez ozbiljnih pravnih i političkih posljedica. Takvi prijedlozi zato zahtijevaju mnogo više od političkih parola.
Ali ni druga krajnost nije ništa uvjerljivija.
Koliko još godina BiH može tvrditi da je suverena država, dok ključne političke odluke zavise od institucije koju nisu izabrali njeni građani?
Koliko još izbornih ciklusa treba proći da bi domaći političari preuzeli punu odgovornost za vlastite odluke?
Koliko još puta treba čuti da je "ovo posljednja intervencija OHR-a"?
To slušamo već više od dvije decenije.
Ako je OHR privremena institucija, onda privremenost traje duže nego što traje politička karijera većine domaćih lidera.
A privremena rješenja koja traju decenijama prestaju biti privremena.
Postaju sistem.
I upravo zato mjeseci koji dolaze mogli bi biti najvažniji za budućnost BiH još od završetka rata. Sudbina OHR-a očigledno neće biti određena u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru. Ona će, kao i mnogo puta do sada, zavisiti od odnosa Vašingtona i Brisela.
To je možda i najtužnija činjenica u cijeloj priči.
Dok se domaći političari javno zaklinju u suverenitet, konačne odgovore i dalje čekaju izvan granica Bosne i Hercegovine.
I možda upravo to najbolje opisuje stanje države.
Ne zato što je OHR svemoćan.
Nego zato što su domaće institucije predugo pokazivale da nisu uspjele izgraditi dovoljno međusobnog povjerenja da same riješe ključne političke sporove.
BiH će jednog dana morati živjeti bez OHR-a.
Pitanje više nije da li će se to dogoditi.
Pitanje je da li će politička scena do tada biti spremna da odgovornost za uspjehe i neuspjehe više ne može prebacivati na strance.
Jer onog trenutka kada OHR ode, nestaće i najpogodniji izgovor domaće politike.
Tada će ostati samo ono što je godinama bilo skriveno iza međunarodnog tutorstva – stvarna sposobnost ili potpuna nesposobnost domaćih elita da upravljaju državom bez političkih štaka.
A to je test od kojeg mnogi, čini se, strahuju mnogo više nego od samog odlaska OHR-a.
