Tužilaštvo Bosne i Hercegovine već više od dvadeset godina pokazuje zabrinjavajuću institucionalnu pasivnost kada je riječ o najtežim predmetima ratnog zločina, posebno onima koji se odnose na opsadu Sarajeva.
Uprkos obimnoj dokumentaciji, materijalima i predmetima preuzetim iz Haga, i uprkos činjenici da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju kroz svoje presude već utvrdio karakter opsade glavnog grada i odgovornost vojnih i političkih struktura Vojske RS-a na čijem je čelu bio Ratko Mladić, osuđen na doživotnu robiju, domaće pravosuđe nikada nije dovelo do kraja proces individualizacije krivične odgovornosti u razmjerama koje bi odgovarale težini zločina.
Dvadeset i više godina bez ozbiljnog optužničkog ishoda u predmetima ovakvog obima nije tehnički propust. To je institucionalni neuspjeh.
I taj neuspjeh ima posljedice koje nadilaze pravosuđe. Kada država ne procesuira ratne zločine, ona ne zatvara prošlost — ona je ostavlja otvorenom. A otvorena prošlost u Bosni i Hercegovini ne ostaje tiha. Ona se reinterpretira, politizira i fragmentira u javnom prostoru, piše Stav.
U takvom ambijentu nastaju paralelni narativi koji popunjavaju praznine koje je pravosuđe ostavilo.
Zbog toga i pored Inzkovog zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, i danas imamo, a u posljednje vrijeme sve izraženije, dičenje na sva zvona onime što su radili Mladić, Radovan Karadžić...negiranje genocida, veličanje zločinaca.
Tako je povodom 12. maja na obilježavanju Dan VRS-a i Trećeg pješadijskog Republika Srpska puka Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik s ponosom govorio o ratnim zločincima osuđenim za genocid i zločine protiv čovječnosti.
Tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i komandant Glavnog štaba VRS-a Ratko Mladić bili su garancija da će VRS nastaviti tradiciju srpskog vojnika, čuvajući slobodu i sve što nam je važno - kuću, oca, majku, brata, sestru. Znatan broj pripadnika VRS-a je neopravdano osuđen i tamnuje u kazamatima.
Ne želimo da prihvatimo da su Karadžić i Mladić ono za šta im govore da jesu. Mladić se danas bori za zdravlje i moramo da budemo sa njim, jer srpski narod ne smije da zaboravi svoje junake. On je heroj srpskog naroda – poručio je Dodik.
Karadžić je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, za terorisanja civilnog stanovništva Sarajeva tokom opsade glavnog bh. grada, za držanje pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce. Dio optužnice koje je Haško tužilaštvo podiglo protiv Karadžića odnosi se na "udruženi zločinački poduhvat za Sarajevo".
Kada je u riječ o opsadi Sarajeva, Mladić se tereti za napade na civile protiv pravila.
Prema optužnici i zaključcima koji su pročitani u sudu u Hagu navodi se kako su u Sarajevu ubijene stotine civila te da ih je hiljade povrijeđeno.
Pravosnažno, za opsadu Sarajeva osuđeni su i na doživotnu robiju Stanislav Galić i 29 godina zatvora Dragomir Milošević, bivši komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa koji je držao pod opsadom Sarajevo 44 mjeseca.
Napadi na civile s položaja tzv. Vojske Republike Srpske, prema presudama Suda u Hagu, odvijali su se svugdje i u svako doba dana ili noći. Kako stoji u presudi Stanislavu Galiću, civili su napadani na sahranama, u tramvajima, u vrijeme dok su obrađivali baštu, kupovali na tržnici.
Karadžić je Galića i Miloševića pozvao kao svjedoke njegove odbrane u Hagu.
Za zločine u opkoljenim dijelovima grada pred domaćim pravosuđem do sada je procesuirano 12 osoba. Za zločine u logorima u devet sarajevskih naselja pod opsadom, osuđeni su na kazne od 3 do 20 godina zatvora - među njima i Dragan Damjanovć i Borislav Herak, osuđeni na najviše kazne od po 20 godina zatvora za mučenja, silovanja i ubistva.
Pred Haškim tribunalom za zločine počinjene u Sarajevu bio je optužen i Slobodan Milošević, ali je u umro tokom suđenja u martu 2006. godine, nakon čega je proces obustavljen.
Biljana Plavišić, bivša predsjednica Repubilke Srpske, priznala je krivicu za učešće, između ostalog, u zločinima u Sarajevu pred sudijama Haškog tribunala, nakon čega je osuđena na 11 godina zatvora.
Teror nad građanima Sarajeva trajao je 1.425 dana. Ubijen je 11.541 građanin Sarajeva, među kojima 1.601 dijete.
Sve presude koje se odnose na opsadu Sarajeva donio je Haški tribunal. Tužilaštvo BiH nikada nije podiglo niti jednu.
Svaka nova istraga iz inostranstva, pa i one poput nedavne u Milanu o navodima vezanim za tzv. “Sarajevo safari”, ulazi upravo u taj vakuum - vakuum koji nije stvorila ta istraga, nego domaće pravosuđe koje decenijama nije završilo svoj posao.
Problem nije u tome što se nova pitanja otvaraju. Problem je što stara nikada nisu zatvorena, piše Stav.
Jer kada institucije šute, prostor ne ostaje prazan. On se puni spekulacijama, političkim interpretacijama i selektivnim istinama koje vrlo brzo prelaze granicu između istrage i narativa.
Zato se suštinsko pitanje više ne odnosi samo na prošlost, nego na sadašnjost države: kako je moguće da nakon toliko godina ne postoji pravosnažan, sistematski i završen pravosudni odgovor na opsadu glavnog grada?
Bez tog odgovora, svaka nova priča, ma odakle dolazila, ulazi u prostor koji država sama nije zaštitila.
A istina koja nije institucionalno zaštićena prestaje biti stabilna činjenica i postaje predmet stalnog preispitivanja.
