Bosna i Hercegovina se suočava s najdubljom ustavno-političkom i društvenom krizom od kraja rata, a sve je jasnije ko čini epicentar blokada i destabilizacije. Savezništvo Dragana Čovića i Milorada Dodika ne samo da opstaje, već se dodatno učvršćuje kroz usaglašene političke stavove i djelovanje protiv funkcionalnosti državnih institucija.
Posljednji nastup predsjednika HDZ-a u hrvatskim medijima jasno pokazuje kontinuitet političke agende koja ne priznaje multietnički karakter BiH, već insistira na daljoj etničkoj segmentaciji i političkom privilegiranju. Kroz zagovaranje selektivnih rješenja za Izborni zakon i jednostrano tumačenje prava jednog naroda, zanemaruju se ustavne presude i evropski standardi koji nalažu ravnopravnost svih građana.
Prijedlozi koji se iznose – poput onih koji bi omogućili dodatno institucionalno ojačavanje HDZ-a putem Izbornog zakona – ne nude rješenje, već dodatnu blokadu i isključenje građana koji se ne uklapaju u matricu “konstitutivnog naroda”. Presude Evropskog suda za ljudska prava, koje jasno govore o diskriminaciji građana koji nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, sistemski se ignorišu.
Zabetonirani savez SNSD-a i HDZ-a: Dva loša zakočila državu, trećeg ni na vidiku
Alternativa postoji. Umjesto dodatne etničke fragmentacije, moguć je povratak modelu iz takozvanog aprilskog paketa, prema kojem bi se članovi Predsjedništva birali u Parlamentarnoj skupštini BiH. Takav model omogućava političku odgovornost, proporcionalnost i racionalnost izbora. Onima koji imaju najveću zastupljenost u parlamentu pripala bi i odgovornost da prvi predlože članove Predsjedništva – što je uobičajena praksa u ozbiljnim parlamentarnim demokratijama.
Međutim, ključni problem nije u modelima, već u namjernim opstrukcijama. Savez Čović–Dodik postao je glavni mehanizam blokade države. Da ta osovina ne postoji, do sada bi bila riješena i pitanja imenovanja ključnih ministara, posebno onih iz sektora sigurnosti, i omogućeno funkcionisanje Vijeća ministara BiH. SNSD, kao politička partija koja otvoreno djeluje protiv ustavnog poretka, ne bi smjela participirati u vlasti. Svako ko sa njima ulazi u koaliciju, direktno učestvuje u razgradnji države.
Pokušaji da se odgovornost prebaci na bošnjačke političke aktere samo su dio dobro poznate strategije – stvori haos, optuži druge, zadrži moć. No, istina je jednostavna: BiH ne može ići naprijed dok se institucionalna otmica države ne zaustavi. A to neće biti moguće bez jasnog raskida s destruktivnim savezima koji djeluju isključivo u interesu vlastite kontrole, a na štetu građana svih naroda.
