Sa bezbol palicom i armaturnom šipkom surovo mlatio civile, a puškom komandanta logora Željka Meakića ubio logoraša M.R.
Malo je poznato da među prvim presudama Kantonalnog suda u Bihaću za ratni zločin stoji ime Ismeta Žerića zvanog Gule iz Prijedora. On je zarobljen kao i drugi Bošnjaci i Hrvati i završio je u koncentracionom logoru Omarska. Međutim, umjesto da doživi sudbinu na hiljade prebijenih, osakaćenih, ubijenih i poniženih logoraša, Žerić je , tada 33-godišnjak, stupio u kontakt sa upravom logora i stražarima i ponudio se da „isljeđuje“ logoraše. Zanimljivo je da su u logotu boravila i dva brata Ismeta Žerića.
Srpski stražati su navukli na njega plavi mantil po čemu je bio prepoznatljiv u Omarskoj, slobodno se kretao i zvjerski tukao logoraše. U jednom od takvih bjesomučnih ataka na dostojanstvo zarobljenih i nemoćnih, Gule je izveo logoraša M.R. udarao ga ušicama sjekire po leđima i tjerao da prizna ko od logoraša ima pušku. Prijetio mu je ubistvom,a onda je od jednog stražara uzeo pušku i sa dva metka dokrajčio pretučenog M.R.
Ismet Žerić Gule je po svjedočenju logoraša u kasnim večernjim satima upadao u spavaone, budio zarobljene civile i naređivao im da jedan drugog šamaraju, što su uplašeni ljudi i činili. Od logoraša iz zlokobne „Bijele kuće“ uzimao je prstenje, lančiće, satove, kožne jakne, patike i druge vrijedne stvari.
Kantonalni sud u Bihaću u sastavu Hakija Mulabegović, Abdulmedžid Mušić i sudije porotnici Ahmet Mašić, Smail Mustafić i Emira Cinac po optužnici Tužilaštva USK od 16.juna 1997. godine nakon održanog glavnog, usmenog i javnog pretresa osudilo je Žerića na devet godina zatvora za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. KZ SFRJ preuzet kao Zakon RBiH . Prvostepena presuda preinačena je u kaznu od 7 godina koja je postala pravosnažna 16.oktobra 1997.godine.
Ismet Žerić Gule, radnik po zanimanju, sa četiri razreda osnovne i petero djece preživio je gulag Omarske tako što je tukao i ubijao svoje. Nakon raspuštanja logora 1994. godine, četnici ga više nisu trebali i Žerić je iz Prijedora otišao u srednju Bosnu. Tamo su ga prepoznali neki od logoraša, uhapšen je i pritvoren 14.oktobra 1994. godine i u pritvoru je čekao suđenje.
Pred sudijama i porotom priznao je da je od maja do avgusta bio u logoru Omarska, ali da je bio natjeran da surađuje sa srpskim stražarima tako što je utovarivao mrtve logoraše u kamione, sakupljao nakit ,priznao je i da je od stražara dobio metalnu armaturnu šipku debljine osam mm i gumenu palicu i da je logoraše udarao po leđima. Negirao je i da je noću dizao logoraše i naređivao im da se tuku, te da nije ubio logoraša M.R.
Međutim , na glavnom pretresu saslušano je pet logoraša koji su bili svjedoci onog šta je Žerić činio u logoru Omarska, te pročitani iskazi još tri svjedoka. Uz svjedočenja pročitan je i nalaz i mišljenje vještaka ljekara neuropsihijatra dr. Muhameda Šestića.Iz zaključka vještaka proizašlo je da je optuženi Žerić sva djela činio svojom voljom.
Ocijenio ga je nedovoljno čvrstom osobom deficitarnom u oblasti moralno-etičke sfere pa je uz pritiske i prijetnje bilo za očekivati da se „slomi“ i da počini ono što je počinio-ratni zločin protiv civila.Vještak Šestić je procijenio da je Ismet Žerić Gule bio u stanju uračunljivosti prilikom svirepog postupanja sa civilima u logoru Omarska.
Logoraš M.S. svjedočio je da je Žerić ubio njegovog brata M.R.Gledao je kroz prozor sobe kako Žerić iza zloglasne Bijele kuće tuče njegovog brata ušicama sjekire, te da nakon toga uzima pušku od komandanta logora Ž. ( vjerovatno je riječ o Željku Meakiću) i ispaljuje dva metka u M.R. M.S. je svjedočio da ga je Žerić tukao hidrauličnim crijevom. I ostali svjedoci su potvrdili sve navode iz optužnice.
Pričali su kako je pijan ulazio noću u sobe i tjerao civile da se međuusobno udaraju, jednog od logoraša odveo je u zloglasnu Crvenu kuću odakle se nije vratio. Gledali su Žerića kako slobodno šeta pistom logora sa pivom i kruhom u rukama, a jednom prilikom su ga vidjeli sa bezbol palicom kako u koloni provodi pet-šest logoraša.
