Najvažnija i najvrijednija stvar za Hrvatsku, nakon dvoboja s Panamom, jest osvajanje tri boda!
Pobjeda je to koja Vatrenima snaži ambiciju da ostvari osnovni cilj na ovom Svjetskom prvenstvu, a to je prolazak grupe! Puno je kombinacija pred treće kolo, s Ganom, kako bi Hrvatska mogla proći grupnu fazu, odnosno koji bi rezultat bio najbolji kad bi se taj prolaz dogodio, a u kontekstu suparnika u šesnaestini finala. I dalje...
No, zadržimo se na utakmici s Panamom. Svi koji su gledali tu utakmicu putem TV ekrana mogli su imati istu emociju - muka. Iako je nedvojbeno da su naši reprezentativci individualno kvalitetniji, izvor problema za Vatrene bio je u kolektivnom pristupu Panamaca. Organizacijski naša reprezentacija nije djelovala uvjerljivo od prve minute, što pomalo čudi jer se vrlo jasno nazrijelo nakon prvog kola kako će igrati momčad Thomasa Christiansena.
Ona je puna naboja, energije, agresivnosti, s više hitronogih igrača, a danski joj je trener kroz šest godina rada usadio osnove taktičke discipline. Zato je Panama jako napredovala u odnosu na debitantski joj nastup na SP-u u Rusiji. No, činjenica da unatoč dobrom dojmu i s Ganom, i s Hrvatskom, Panama ima nula bodova, nula postignutih pogodaka, ukazuje kako se određene razlike u kvaliteti, pogotovo na ovakvim turnirima, teško mogu kompenzirati.
Momčad u muci
To što je Panama držala do posljednjeg trena utakmice u Torontu neizvjesnost rezultata pokazuje njene pozitivne strane. No, to što je Hrvatska unatoč neuvjerljivoj igri pobjedila, potvrđuje njenu tehničku superiornost. U konačnici Panama će ići kući nakon iduće utakmice s Englezima, a Hrvatska će s Ganom nastojati doći do rezultata kojim će osigurati prolaz grupe...
Zašto je Hrvatska djelovala neuvjerljivo s Panamom? Čini nam se prije svega iz razloga što su Vatreni bili u velikom grču. Osnovne pogreške u dodavanjima, čak i takvih majstora kontrole lopte kakvi su Modrić i Kovačić (ali i drugih), neovisno o njihovom stanju forme, ukazuju da je teret imperativa sputao igrače. Velika navijačka očekivanja, koja su posljedica i dva "trofejna" SP-a zaredom, nametnula su ionako uobičajenu atmosferu da se "takvog suparnika" mora pobijediti. Najteže je igrati takve utakmice, pogotovo kad eventualni poraz znači ispadanje sa SP-a. No, nije samo taj pritisak uzrok kolektivno neuvjerljivog nastupa Hrvatske. Pogotovo u prvom dijelu Dalićeva momčad djelovala je "u muci" kao u drugom dijelu s Englezima.
Izbornik je za ovaj dvoboj optirao za 4-2-3-1 sustav, u kojem je bio načelno ofenzivnijih izbora. Uz dva pivota, Modrića i Kovačića, koji su trebali diktirati posjed i kreativnost igre, Dalić je ispred njih pozicionirao opet razigranog Baturinu, uz dva klasična krila, Perišića i Marca Pašalića. U špici je zadržao Musu, koji je bio strijelac i dobrog učinka protiv Engleza.
Hrvatska je toj formaciji djelovala sterilno, prije svega zbog činjenice da je imala manjak veznih u sredini. Modrić i Kovačić nisu u optimalnoj formi zbog različitih (fizičkih, pauza...) razloga i bilo je logično očekivati da će im Dalić pridružiti, uz Baturinu, i jednog trkački moćnog igrača, kao što je to primjerice Petar Sučić. Iako je formacija djelovala ofenzivna uz dva krila (praktično četiri igrača u napadu uz Musu i Baturinu), igra Hrvatske je u prvom dijelu bila ofenzivno jalova. S druge strane, Panama je agresivnošću i brzinom u prednjem dijelu stavljala na veliku kušnju obranu Hrvatske, prije svega Gvardiola. Taj moćni igrač trenutno nije fizički moćan jer je više od pet mjeseci bio u oporavku od loma noge. Njegova izmjena u poluvremenu bila je logična.
Dobre procjene
Dalić je dobro procijenio i da mu treba, uz svježijeg Budimira umjesto blokiranog Muse, ipak još jedan igrač koji može biti i vezni i druga špica. Kramarić je dobio priliku i uz Budimira je donio više proaktivne igre prema naprijed.
Gol kojeg je Budimir postigao djelovao je kao "oslobođenje pritiska", a posljedično više odlazaka Panamaca prema Livakoviću otvaralo je prostor za kontranapade. U jednom takvom Modrić je sjajno poslao Marca Pašalića samog prema golu Paname, ali je desnokrilni napadač slabo finiširao akciju. Upravo ta propuštena prilika, tri minute nakon vodstva, da se "zatvori" rezultat, potaknula je (opet) bojazan naših igrača da im se ne dogodi neki kiks u defenzivi i da prime gol. Dalić je uveo svježe snage u sredini, dva Sučića i kasnije Marija Pašalića, koji su zamijenili Marca Pašalića, Kovačića i Modrića, time je u finišu barem fizički Hrvatska bila umješnija da se obrani, uz pomoć maestralnog Livakovića, od naleta agresivnih suparnika.
Ova utakmica je potvrdila ono što smo spoznali s Engleskom, ali i prije samog SP-a. Hrvatska je u fazi generacijske tranzicije, uz to što su važni igrači tek u potrazi za optimalnom formom. Bit će potrebno puno borbe, više organizacije i usklađenosti linija da bi Vatreni prošli grupu i potom eventualno u kup-sustavu odigrali natjecateljski na višoj razini. Ono što smo mogli spoznati to je da ova Hrvatska ne djeluje konkurentna za visoke domete, ali svakako može odraditi turnir dostojan stečenog ugleda. Realnosti Vatrenih jako dobro prepoznaju vanjski stručni analitičari i velika imena nogometa, koji tvrde da ono što uspijeva činiti Hrvatska s tako malom bazom je ravno čudu.
No, čuda nemaju okvir kontinuiteta, nego su povremena stanja...
