Sarajevo je 1.425 dana bilo pod opsadom i dok su se svi borili za opstanak, ljubav je bila jedno od onih čuda koja je opstala usprkos svim strahotama. Grad pod granatama, bez struje, vode i hrane, prepun suza i patnje, imao je svoju drugu stranu - onu koju rat i strah nije mogao da uništi.
Iako je opsada ostavila duboke ožiljke, ljubav koja je opstala postala je simbol nade i svjetla. Bilo je to vrijeme u kojem su se, uprkos svemu, ljudi držali za ruke i gradili međusobne mostove, dok su svakodnevno pokušavali preživjeti.
Mnogi su parovi u tom teškom periodu nastavili graditi svoje živote, bez obzira na sve prepreke koje su ih okruživale.
Ljubav nije bila samo romantika, već i temelj svakodnevnog opstanka. Tako su u skloništima, pod neprekidnim zvukom granata, organizirana su skromna vjenčanja, simbolična, ali puna osjećaja i nade.
Ljudi su se zaljubljivali i voljeli, ne obazirući se na sve prepreke koje su stajale pred njima. U tim trenucima nesigurnosti, kad su svi bili suočeni sa stalnim prijetnjama od granata, opskrbom koja je bila na minimumu i svakodnevnim napadima na grad, ljubav je bila posljednja stvar koja je mogla pružiti utjehu.
Bilo je to vrijeme kada su ljude vezivale male stvari - zajednički trenuci, podjela komadića hrane ili tek nježna riječ u trenutku panike. Ljubav u Sarajevu tokom opsade bila je više od osjećaja. Ona je bila borba, nada, hrabrost.
Sigurni smo da bi priče o ljubavima pod opsadom Sarajeva napunile cijelu jednu biblioteku, a iako je ona najveća - Boška i Admire, odnosno naših "Romea i Julije", ispričana cijelom svijetu, neke su ostale prešućene, možda i zaboravljene.
Dok su bili ranjeni, krvavi i preplavljeni tugom, upravo tada su nastajale najljepše priče. Cvijeće se donosilo, nježni zagrljaji pružali, a utjeha je bila dragocjenija od svega. I dok je svijet oko njih tonuo u ruševine, ljubav je ostajala postojana, nezaustavljiva, snažnija od svega što su proživljavali.
