Građani Zeničko-dobojskog kantona posljednjih sedmica izražavaju ogorčenje i strah nakon nedavnih izmjena na Pozitivnoj listi lijekova. Mnogi tvrde da su lijekovi koje su godinama koristili i koji su im doslovno održavali život sada uklonjeni s liste ili su im ljekari, bez objašnjenja, promijenili terapije. Ono što su do jučer dobijali besplatno – danas plaćaju iz vlastitog džepa.
Sve je više pacijenata koji se žale da im je pristup osnovnim lijekovima otežan. Neki su, kako navode, prisiljeni mijenjati terapije koje su godinama bile efikasne, dok drugi moraju plaćati dodatne nalaze ili preglede samo da bi nastavili koristiti lijek koji im je propisan doživotno.
Zdravstveno osigurani građani sada se suočavaju s apsurdnom situacijom: lijekovi za hronične bolesti, poput onih koji se koriste za sistemske embolije ili dijabetes, postali su teško dostupni. U praksi to znači da osobe koje svakodnevno zavise od terapije sada izdvajaju desetine maraka više nego ranije — i to ne zato što su lijekovi nestali s tržišta, već zbog administrativnih promjena i novih pravila u propisivanju.
Dok se pacijenti žale na dodatne troškove i stres zbog mogućeg prekida terapija, iz nadležnih institucija tvrde da razloga za brigu nema. Prema njihovom objašnjenju, izmjene Pozitivne liste nisu značile ukidanje terapija niti promjenu kriterija za dobijanje postojećih lijekova. Naprotiv, ističu kako su promjene napravljene s ciljem “povećanja dostupnosti savremenih i efikasnijih lijekova” te racionalnijeg trošenja budžetskih sredstava.
Prema zvaničnim podacima, nova lista sada obuhvata 1.188 lijekova — od čega se 1.130 u potpunosti finansira iz sredstava Zavoda zdravstvenog osiguranja, dok se 58 lijekova nalazi na tzv. “B listi”, što znači da pacijenti za njih plaćaju određeni procenat iz vlastitog džepa.
U Ministarstvu zdravstva Zeničko-dobojskog kantona tvrde da su izmjene urađene kako bi se osigurala dostupnost savremenih lijekova za veći broj pacijenata, naročito onih koji boluju od dijabetesa, kardiovaskularnih i respiratornih bolesti. Međutim, svakodnevna iskustva građana pokazuju drugačiju sliku — onu u kojoj administrativna logika često nadjača stvarne potrebe pacijenata.
Mnogi oboljeli sada mjesecima lutaju između porodičnih ljekara, specijalista i apoteka, pokušavajući pronaći način da održe kontinuitet u liječenju. Dodatni nalazi, putovanja do većih gradova, čekanja i troškovi postali su nova realnost za hronične bolesnike.
Iako se iz Ministarstva pravdaju “racionalnim trošenjem budžeta”, stvarnost pokazuje da racionalnost često ide nauštrb onih najugroženijih. Za pacijente koji svakodnevno zavise od terapije, svaka promjena u sistemu bez adekvatne pripreme i objašnjenja predstavlja direktan udar na zdravlje i dostojanstvo.
Jer, u zemlji gdje se zdravlje sve češće mjeri cijenom recepta, svaka nova “racionalizacija” postaje samo još jedan oblik tihe nepravde prema onima koji su već na rubu.
