„Tukli su me dok nisam izgubio svijest“: Sve više izvještaja o brutalnim hapšenjima, mučenju i smrtnim slučajevima u iranskim zatvorima ...
Svjedočenja političkih zatvorenika i novinara uhapšenih tokom represije nakon rata počela su izlaziti na vidjelo kako režim postepeno ukida internetsku blokadu.
Iranski pisac Hamid Asefi nije bio kod kuće poslijepodne 5. marta kada su naoružani agenti obavještajne službe upali u njegov stan u Teheranu, razvalivši vrata maljem i sjekirom. Nakon što su išli od stana do stana tražeći ga, konačno su ga sreli kada se vraćao u zgradu. Jedan od agenata je, kako kaže, „izvukao pištolj, povikao da stane i prije nego što je stigao reagovati snažno ga udario kundakom po vratu i kičmi, a zatim odvukao u stan“.
Ispričao je ovo Asefi u pisanom intervjuu za Guardian.
Kada je zatražio nalog za hapšenje, premlaćivanje se pojačalo.
„Zadavali su mi teške udarce po rebrima, bubrezima, sljepoočnicama i potiljku. Tukli su me toliko brutalno da sam jednom izgubio svijest. Kada sam došao sebi, batine su se nastavile“, kaže on.
Napad na 63-godišnjaka nastavljen je i nakon što je s povezom preko očiju odveden u pritvorski centar, gdje ga je isljednik optužio da je potpisao izjavu kojom se osuđuje januarsko gušenje protesta i da je u kontaktu s izraelskom vladom. Asefi je insistirao da nije potpisao takvu izjavu, nakon čega je pušten uz obrazloženje da je njegovo hapšenje bilo administrativna greška. Međutim, posljedice nisu prestale: tri sedmice kasnije hitno je prevezen u bolnicu, gdje je magnetna rezonanca pokazala ozbiljno krvarenje na mozgu.
„Smrt više nije bila daleka mogućnost; osjećao sam njenu sjenu na svom licu“, kaže on.
Asefi je operisan i oporavlja se, ali njegov slučaj je samo jedan u nizu koji izlaze na vidjelo u Iranu dok se internet restrikcije postepeno ublažavaju.
Pored osoba uhapšenih zbog učešća u januarskim protestima, brojni politički zatvorenici i novinari uhapšeni su u širem obračunu otkako je izbio rat. Intervjui s pritvorenicima, porodicama i organizacijama za ljudska prava ukazuju na razmjere zlostavljanja u iranskom zatvorskom sistemu, uključujući navode o mučenju, premlaćivanjima, izgladnjivanju i smrtnim slučajevima u pritvoru.
Organizacija Amnesty International navodi da je od 28. februara dokumentovala mučenje i druge oblike zlostavljanja nad pritvorenicima, uključujući lažna pogubljenja, prisiljavanje oružja u usta zatvorenicima, teška premlaćivanja, dugotrajnu samicu i uskraćivanje hrane i medicinske njege. Među onima koji tvrde da su bili izgladnjivani u pritvoru je i Mehnaz*, 23-godišnja učesnica protesta koja je svjedočila pucnjavi na demonstrante tokom protesta u naselju Haft Hoz 8. januara.
„Nikada neću zaboraviti taj prizor. Krv je tekla ulicom dok smo trčali prema sigurnosti“, kaže ona.
Iako nije uhapšena tokom protesta, pritvorena je nekoliko dana prije prvog napada SAD-a i Izraela 28. februara.
„Upali su unutra, stavili mi lisice i odveli me u zatvor Qarchak. Rekli su mi da sam uhapšena zbog objava na društvenim mrežama koje su bile protiv režima“, kaže ona.
Tokom više od dvije sedmice, tvrdi da je bila podvrgnuta neprekidnim ispitivanjima i uskraćivanju hrane i vode.
„Izgubila sam osam kilograma za samo dvije sedmice. Neka mučenja ne ostavljaju modrice, ali ostaju s vama zauvijek“, kaže Mehnaz.
Više od 80 žena bilo je zatvoreno s njom u prenatrpanoj ćeliji, gdje su spavale na podu.
Kupatila su bila toliko nehigijenska da je od porodice tražila da joj donese pelene za odrasle. Zatvor Qarchak poznat je po lošim uslovima; američki Centar za ljudska prava u Iranu (CHRI) izvijestio je u oktobru 2025. da su najmanje tri zatvorenice umrle u roku od sedam dana zbog uskraćene medicinske pomoći. Mehnaz vjeruje da je puštena samo zato što su vlasti morale napraviti prostor za hiljade novih uhapšenih nakon rata.
Drugi nisu izašli živi.
Sedmicama porodica Hesama Alaeddina, oca dvoje djece, nije znala da li je živ ili mrtav. Nakon hapšenja u aprilu u Teheranu tokom potrage za Starlink uređajima, 40-godišnjak je nestao unutar zatvorskog sistema, tvrdi izvor blizak porodici. „Upali su u kuću njegove majke i brata. Pretukli su i njegovog brata i uhapsili ih. Kada su odveli Hesama, brutalno su ga tukli pred njegovim kćerkama od 10 i 11 godina“, navodi izvor. Sedmicama je porodica bezuspješno tragala za informacijama.
„Svaki put kada bi otišli u zatvor, rekli bi im da je premješten na drugu lokaciju. To je bila neprekidna tortura za porodicu.“ Poziv da preuzmu njegovo tijelo stigao je tek nekoliko sedmica kasnije. Porodica tvrdi da na tijelu „nije ostala nijedna cijela kost“.
„Pretukli su ga na smrt“, kaže izvor kroz suze. „Hesam je bio brižan otac, muž, brat i sin. Njegova supruga je prestravljena, a njegove kćerke ne mogu razumjeti zašto se ne vraća kući.“
Oni koji su razgovarali s Guardianom opisali su i nasilje tokom samih hapšenja.
Mojgan, aktivistica za ljudska prava iz Teherana, učestvovala je u januarskom protestu. Sedmicama kasnije, pet maskiranih agenata upalo je u njen dom, udarilo je pištoljem po glavi i odvelo je s povezom preko očiju u pritvorski centar.
„Slomili su mi nožni prst i samo su htjeli da nas zastraše“, kaže Mojgan. Prema podacima Odbora za zaštitu novinara, iranska novinarka Vida Rabbani uhapšena je 31. januara zbog potpisivanja izjave kojom se osuđuje represija nad demonstrantima i traži kraj autoritarnog režima. Odvedena je u obavještajni pritvorski centar u Sariju, gdje je, prema riječima njenog advokata, brutalno pretučena. Njen suprug Hamidreza Amiri objavio je na društvenim mrežama da je nakon posjete zatvoru vidio „opsežne modrice po cijelom tijelu“ i da joj je kosa čupana jer nije htjela nositi obavezni hidžab.
Rabbani kaže da je u pritvoru više puta fizički zlostavljana.
„Nazivali su me divljakinjom i nasilno pokušavali natjerati da nosim hidžab“, kaže ona.
U jednom trenutku, kaže, muški isljednik ju je povukao za kosu.
„Kasnije sam primijetila da mi pramenovi kose ispadaju u ruci.“
Navodi i da je doživjela seksualno nasilje od strane isljednika.
Rabbani je u međuvremenu puštena, ali kaže da od tada pati od napada panike i nesanice.
„Imaju načine da vas muče, a da ne ostanu vidljivi tragovi. Ali sada ne mogu spavati i moram uzimati antidepresive i tablete za spavanje“, kaže ona.
