U Bosni i Hercegovini postoji datum koji je ogledalo jedne duboke moralne i civilizacijske krize – 9. januar.
Datum koji se u entitetu Republika Srpska slavi kao “dan republike”, iako je Ustavni sud BiH jasno i nedvosmisleno rekao da je taj dan neustavan, diskriminatorski i historijski kompromitiran.
No, ključnije pitanje nije pravno, nego ljudsko: šta se tačno slavi 9. januara i zašto?
Ako se ogolimo od fraza, zastava, parada i patetičnih govora, ostaje gola istina: 9. januar simbolizira početak političkog projekta koji je svoju teritoriju crtao krvlju, progonom i zločinom. To nije dan “republike”, nego dan isključenja, dan kada je jednoj zemlji poručeno da u njoj nema mjesta za sve njene ljude.
Kako slaviti “republiku” koja je nastajala na protjerivanju nenaoružanih komšija? Kako slaviti “republiku” čiji su temelji postavljani dok su sela Istočne Bosne gorjela, dok su porodice nestajale, dok su žene i djeca bježali bez igdje ičega? Kako slaviti “slobodu” koja je drugima značila logore, poniženje i smrt?
U proljeće 1992. nije se dogodio nikakav “spontani haos”, kako se danas voli reći. Dogodio se organizirani projekat nasilja. Ljudi su ubijani jer su se zvali drugačije. Kuće su pljačkane i spaljivane ne zato što je rat “takav”, nego zato što je cilj bio da se povratak učini nemogućim. Imovina je sistematski odnosena, preko granica, pretvarana u ratni plijen. To nije bio incident – to je bila metoda.
Bogomolje nisu rušene greškom. Rušene su da bi se izbrisao trag postojanja jednog naroda. Logori nisu bili “sabirni centri”, nego mjesta gdje su komšije pretvarane u brojeve, a ljudsko dostojanstvo u prah. Zločini nisu činili “nepoznati pojedinci”, nego ljudi s imenima, uniformama, vozilima, komandama – i, što je najporaznije, često uz šutnju ili odobravanje okoline.
Srebrenica nije “kontroverza”. Ona je kulminacija. Ona je kraj logike koja je započela upravo onog januarskog dana koji se danas slavi. Dok su ljudi umirali od gladi, dok su ranjenici liječeni bez osnovnih sredstava, dok su kolone zarobljenih odvođene u smrt – mašinerija je radila. I nije je pokretala samo ideologija, nego i ravnodušnost, konformizam i kukavičluk onih koji su okretali glavu.
Zato je 9. januar problem. Ne zato što “vrijeđa osjećaje”, nego zato što negira žrtve, relativizira zločin i slavi rezultat nasilja. Slaviti taj dan znači poručiti da je sve to bilo opravdano, da se isplatilo, da je cilj bio važniji od života.
I tu dolazimo do najtežeg dijela: ne može se vječno bježati od istine. Ne može se graditi budućnost na poricanju. Ne može se očekivati mir dok se slavi datum koji za druge znači početak njihovog stradanja. Suočavanje nije kolektivna optužnica, nego civilizacijska obaveza. Ali bez tog suočavanja, svaka parada je samo marš savjesti u pogrešnom smjeru.
Republika koja se mora braniti lažima, sudskim ignorisanjem i povijesnim revizionizmom – nije republika, nego spomenik nečovještvu. A 9. januar, ma koliko ga kitili riječima i simbolima, ostaje ono što jeste: dan koji više govori o prošlim zločinima nego o bilo kakvoj legitimnoj republici.
I zato pitanje ostaje, glasno i neugodno:
Ako se 9. januara slavi, koga i šta tačno slavimo – i koliko još dugo ćemo bježati od odgovora?
