Državni parlament je zasjedao desetine puta. Sjednice su se nizale, dnevni redovi najavljivali, hitni postupci proglašavali, ali rezultata – gotovo da nije bilo. Iza formalne statistike o više od pedeset održanih sjednica krije se suštinski poraz parlamentarnog rada: hronični nedostatak kvoruma, obarani dnevni redovi, političke opstrukcije i potpuna podređenost institucija stranačkim interesima.
Godina iza nas pokazala je sav besmisao modela u kojem se parlamentarna većina raspada i preslaguje zavisno od dnevnih potreba, dok se odgovornost prema građanima sistemski potiskuje. Pojavljivale su se neformalne većine, pokušaji novih koalicija i privremeni dogovori, ali bez ikakvog stvarnog institucionalnog efekta. Odnosi u jednom domu nisu pratili odnose u drugom, dok je izvršna vlast funkcionisala u paralelnoj stvarnosti.
Parlamentarna skupština, umjesto da bude mjesto rješavanja problema, postala je prostor u kojem se problemi proizvode i održavaju. Umjesto reformskih zakona, dobili smo natezanja. Umjesto evropskog puta, dobili smo blokade. Umjesto odgovornosti, dobili smo političke kalkulacije i otvorenu zaštitu partikularnih interesa, čak i onda kada su oni očigledno štetni po državu.
Posebno porazno bilo je ponašanje u vezi s evropskim zakonima. I oni rijetki prijedlozi koji su trebali predstavljati minimum konsenzusa pretvoreni su u oruđe političke ucjene. Evropski put Bosne i Hercegovine postao je kolateralna šteta unutrašnjih obračuna, a institucije su svedene na kulisu za beskonačnu krizu.
Dom naroda se afirmisao kao epicentar blokade. Mehanizmi zaštite vitalnog interesa korišteni su kao instrument opstrukcije, dok je svaki pokušaj političke odgovornosti nailazio na zid. Parlament je tako izgubio i funkcionalnost i legitimitet – ne zbog nedostatka poslovnika ili procedura, već zbog potpunog odsustva političke volje.
Ulazak u izbornu godinu dodatno je ogolio stvarnost. Politički akteri već otvoreno govore o „izbornoj godini“ kao opravdanju za nerad. Umjesto da institucije budu aktivnije, izbori se koriste kao alibi za blokadu. Fokus se prebacuje na kampanje, rejtinge i pozicioniranje, dok država ostaje zarobljena u statusu quo koji odgovara upravo onima koji su na vlasti.
U takvom ambijentu, neefikasnost postaje norma, a gubljenje vremena prihvatljiv obrazac ponašanja. Parlamentarna skupština više ne djeluje kao nosilac zakonodavne vlasti, već kao refleks političke krize koja godinama dominira državom. Krize koje se generiraju iz jednog političkog centra prelijevaju se na sve institucije, paralizuju rad i obesmišljavaju svaku ideju reforme.
Građanima ostaje statistika bez sadržaja, sjednice bez odluka i zakoni koji nikada ne dođu na red. Parlament je radio – ali država nije napredovala. I upravo u toj razlici između forme i suštine leži najveći poraz protekle godine.
Ako se dosadašnji obrasci nastave, malo je razloga vjerovati da će izborna godina donijeti bilo kakav preokret. Do tada, Bosna i Hercegovina ostaje zemlja u kojoj se parlament sastaje, ali ne odlučuje, raspravlja, ali ne rješava – i u kojoj se politika vodi protiv interesa vlastite države.
