Izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koje je 2021. godine nametnuo Valentin Inzko na odlasku s pozicije visokog predstavnika, imale su jasan cilj – zaštitu istine i dostojanstva žrtava genocida. Pet godina kasnije, praksa pokazuje suprotnu sliku: zakon je postao gotovo neprimjenjiv, dok se negiranje genocida i glorifikacija ratnih zločinaca nastavljaju nesmetano.
Ono što je trebalo biti efikasan mehanizam pravde i osude revizionizma, pretvorilo se u klasičan primjer mrtvog slova na papiru. Murali s likovima osuđenih ratnih zločinaca i dalje se smiješe sa fasada, spomen-ploče Ratku Mladiću stoje u javnom prostoru, a politički revizionizam koristi se kao jeftin instrument u političkim obračunima.
Pravosudni sistem, umjesto da reagira, šuti. Pet godina čekanja na konkretne sankcije pokazalo je bolnu istinu – bez političke volje i funkcionalnog tužilaštva, zakon ne pruža utjehu žrtvama. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine imalo je priliku pokazati hrabrost, posebno u predmetima koji su posljednjih godina privukli pažnju javnosti: prijava protiv Milorada Dodika zbog psovanja genocida u Srebrenici i prijava vezana za spomen-ploču Ratku Mladiću na Vracama.
Međutim, Tužilaštvo BiH odbija podizanje optužnica, obrazlažući odluke proceduralnim manjkavostima. Navodi se da u psovanju genocida „nema dokaza o namjeri izazivanja nacionalne ili vjerske mržnje“ i da obnova spomen-ploče ne sadrži elemente krivičnog djela. Takva tumačenja zakona, umjesto da sankcionišu prekršaje, postaju paravan za izbjegavanje politički osjetljivih procesa i omogućavaju nekažnjivost onima koji otvoreno prkose moralnim i civilizacijskim normama.
Dok se na fasadama, trgovima i u medijima negira genocid i veličaju zločinci, pravosudne institucije ostaju paralizovane. Proceduralne rupe u zakonu omogućavaju da čak i najgrublje uvrede dostojanstvu žrtava prolaze nekažnjeno. Zakon koji je trebao zaustaviti revizionizam pretvorio se u selektivni alat, primjenjiv tek u slučajevima kada nema političkog rizika.
Ako se praksa skrivanja iza proceduralnih nedostataka nastavi, Inzkov zakon neće biti samo neprimjenjiv – postat će kontraproduktivan. Umjesto da štiti istinu i osudi revizionizam, postaće dokaz da u Bosni i Hercegovini čak i otvorena glorifikacija ratnih zločinaca može proći bez posljedica, dok žrtve i dalje čekaju pravdu koju su zakoni trebali garantovati.
Pet godina nakon donošenja, jasno je da bez odlučne primjene i političke hrabrosti, zakon o zabrani negiranja genocida ostaje samo simbolična fasada – obećanje pravde koje pravda nikada ne ostvaruje.
