U pismu spominje povlačenje SAD-a iz međunarodnih sporazuma, vojne akcije tokom pregovora i iznosi tvrdnje o utjecaju Izraela na politiku SAD-a prema Iranu i regiji...
Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian objavio je pismo javnosti Sjedinjenih Američkih Država, pozivajući američke građane da "pogledaju dalje od mašinerije dezinformacija" i preispitaju svoju percepciju Irana.
U objavljenom tekstu, Pezeshkian navodi da Iran nikada u modernoj historiji nije krenuo putem agresije ili ekspanzije i da nije započeo nijedan rat. Naglašava da je njegova zemlja djelovala isključivo u samoodbrani.
Iranski predsjednik u pismu tvrdi da prikazivanje Irana kao prijetnje nije zasnovano na historijskim ili stvarnim činjenicama. Prema njegovim riječima, ovaj pristup je povezan s političkim i ekonomskim interesima velikih sila, koje imaju za cilj opravdati svoje vojno prisustvo i kontrolu nad strateškim tržištima. Dodao je da su Sjedinjene Američke Države koncentrirale velike vojne kapacitete oko Irana i da nedavne vojne operacije pokazuju, po njegovom mišljenju, prijeteću prirodu ovog prisustva.
„ Narodu Sjedinjenih Američkih Država i svima onima koji, usred talasa iskrivljavanja i izmišljenih narativa, nastavljaju da traže istinu i teže boljem životu: Iran, samim svojim imenom, karakterom i identitetom, jedna je od najstarijih neprekinutih civilizacija u ljudskoj historiji. Uprkos svojim historijskim i geografskim prednostima u raznim vremenima, Iran nikada u svojoj modernoj historiji nije izabrao put agresije, ekspanzije, kolonijalizma ili dominacije. Čak i nakon suočavanja sa stalnom okupacijom, invazijom i pritiskom globalnih sila, i uprkos vojnoj nadmoći nad mnogim svojim susjedima, Iran nikada nije započeo rat. Međutim, odlučno i hrabro je odbio one koji su ga napali. Iranski narod ne gaji neprijateljstvo prema drugim narodima, uključujući narode Amerike, Evrope ili susjednih zemalja “, napisao je Pezeshkian u pismu.
Pezeshkian je dalje izjavio da sankcije, rat i vojne intervencije imaju direktan utjecaj na živote iranskih građana, utičući na ekonomiju, zdravstvo i infrastrukturu.
U najdirektnijem dijelu pisma, iranski predsjednik postavlja pitanja o interesima kojima, prema njegovim riječima, služi američka politika u sukobima s Iranom. U pismu spominje povlačenje SAD-a iz međunarodnih sporazuma, vojne akcije tokom pregovora i iznosi navode o utjecaju Izraela na američku politiku prema Iranu i regiji.
„ Nije li također istina da je Amerika ušla u ovu agresiju kao posrednik Izraela, pod utjecajem i manipulacijom tog režima? Nije li istina da Izrael, izmišljajući iransku prijetnju, nastoji skrenuti globalnu pažnju sa svojih zločina protiv Palestinaca? Nije li jasno da Izrael sada namjerava boriti se protiv Irana do posljednjeg američkog vojnika i posljednjeg dolara američkih poreskih obveznika, prebacujući teret svojih iluzija na Iran, regiju i same Sjedinjene Države u nastojanju da ostvare nelegitimne interese? “, dodao je dalje u pismu.
Na kraju pisma, on opisuje globalnu situaciju kao "raskršće", gdje će izbor između konfrontacije i angažmana, kako kaže, odrediti budućnost generacija. Pismo se završava osvrtom na iransku historiju, naglašavajući da je zemlja opstala suočena s agresorima stoljećima i da nastavlja postojati kao stabilna država.
„ Danas se svijet nalazi na raskršću. Nastavak puta konfrontacije je skuplji i uzaludan nego ikad prije. Izbor između konfrontacije i angažmana je stvaran i značajan; njegov ishod će oblikovati budućnost generacija koje dolaze. Kroz svoje milenijume ponosne historije, Iran je nadživio mnoge agresore. Ono što je od njih ostalo su imena okaljana u historiji, dok Iran i dalje stoji, nepokolebljiv, dostojanstven i ponosan “, zaključuje se u pismu.
Cijelo pismo predsjednika Irana, Masouda Pezeshkiana:
U ime Boga, Milostivog, Milostivog
Narodu Sjedinjenih Američkih Država i svima onima koji, usred vala iskrivljavanja i izmišljenih narativa, nastavljaju tražiti istinu i težiti boljem životu:
Iran, po samom svom imenu, karakteru i identitetu, jedna je od najstarijih kontinuiranih civilizacija u ljudskoj historiji. Uprkos svojim historijskim i geografskim prednostima u raznim periodima, Iran nikada u svojoj modernoj historiji nije izabrao put agresije, ekspanzije, kolonijalizma ili dominacije. Čak i nakon suočavanja sa stalnom okupacijom, invazijom i pritiskom globalnih sila, i uprkos vojnoj nadmoći nad mnogim svojim susjedima, Iran nikada nije započeo rat. Međutim, odlučno i hrabro je odbio one koji su ga napali.
Iranski narod ne gaji nikakvo neprijateljstvo prema drugim narodima, uključujući narode Amerike, Evrope ili susjednih zemalja. Čak i suočeni s ponovljenim stranim miješanjem i pritiscima tokom svoje ponosne historije, Iranci su dosljedno pravili jasnu razliku između vlada i ljudi kojima vladaju. Ovo je princip duboko ukorijenjen u iranskoj kulturi i kolektivnoj svijesti, a ne privremeni politički stav.
Iz tog razloga, predstavljanje Irana kao prijetnje ne odgovara ni historijskoj stvarnosti ni vidljivim činjenicama današnjice. Takva percepcija je proizvod političkih i ekonomskih hirova moćnih, potrebe da se stvori neprijatelj kako bi se opravdao pritisak, održala vojna dominacija, održala industrija naoružanja i kontrolirala strateška tržišta. U takvom okruženju, ako prijetnja ne postoji, ona se izmišlja.
Unutar ovog okvira, Sjedinjene Američke Države su koncentrirale najveći broj svojih vojnih snaga, baza i kapaciteta oko Irana, zemlje koja, barem od osnivanja samih Sjedinjenih Američkih Država, nikada nije započela rat. Nedavne američke agresije pokrenute iz ovih baza pokazale su koliko je takvo vojno prisustvo zapravo prijeteće. Naravno, nijedna zemlja koja se suočava s takvim uslovima neće odustati od jačanja svojih odbrambenih sposobnosti. Ono što je Iran učinio i nastavlja činiti je odmjeren odgovor, zasnovan na legitimnoj samoodbrani, a ni na koji način nije iniciranje rata ili agresije.
Odnosi između Irana i Sjedinjenih Američkih Država u početku nisu bili neprijateljski, a rane interakcije između iranskog i američkog naroda nisu bile obilježene neprijateljstvom ili sukobima. Međutim, prekretnica je bio državni udar 1953. godine, ilegalna američka intervencija usmjerena na sprječavanje nacionalizacije vlastitih iranskih resursa. Puč je poremetio iranski demokratski proces, obnovio diktaturu i usadio duboko nepovjerenje među Irancima u američku politiku. Ovo nepovjerenje je dodatno produbljeno američkom podrškom šahovskom režimu, podrškom Sadamu Huseinu tokom nametnutog rata 1980-ih, nametanjem najdužih i najopsežnijih sankcija u modernoj historiji i, na kraju, dvjema ničim izazvanim vojnim agresijama protiv Irana usred pregovora.
Ipak, svi ovi pritisci nisu uspjeli oslabiti Iran. Naprotiv, zemlja je ojačana u mnogim oblastima: stopa pismenosti se utrostručila; visoko obrazovanje se značajno proširilo; postignut je značajan napredak u modernoj tehnologiji; zdravstvene usluge su se poboljšale; a infrastruktura se razvila tempom i obimom kakav nije bio premca u prošlosti. To su mjerljive i uočljive realnosti koje stoje nezavisno od izmišljenih narativa.
Istovremeno, ne treba podcijeniti razoran i nehuman utjecaj sankcija, rata i agresije na živote nepokolebljivog iranskog naroda. Kontinuirana vojna agresija i nedavna bombardiranja duboko utječu na živote, stavove i perspektive ljudi. To odražava temeljnu ljudsku istinu: kada rat uzrokuje nepopravljivu štetu životima, domovima, gradovima i budućnosti, ljudi ne ostaju ravnodušni prema onima koji snose odgovornost.
Ovo postavlja fundamentalno pitanje: Kojim interesima američkog naroda ovaj rat zaista služi? Da li je postojala ikakva objektivna prijetnja od strane Irana koja bi opravdala takvo ponašanje? Da li masakr nevine djece, uništavanje farmaceutskih postrojenja za liječenje raka ili hvalisanje bombardovanjem zemlje "nazad u kameno doba" služi bilo kojoj drugoj svrsi osim daljem narušavanju globalnog ugleda Sjedinjenih Država?
Iran je nastavio pregovore, postigao sporazum i ispunio sve svoje obaveze. Odluka o povlačenju iz tog sporazuma, eskalaciji u konfrontaciju i poduzimanju dva agresijska čina usred pregovora bili su razorni izbori koje je donijela američka vlada, izbori koji su služili iluzijama stranog agresora.
Napadi na vitalnu iransku infrastrukturu, uključujući energetske i industrijske objekte, direktno utiču na iranski narod. Osim što predstavljaju ratne zločine, takve akcije imaju posljedice koje se protežu daleko izvan iranskih granica. One stvaraju nestabilnost, povećavaju ljudske i ekonomske troškove i održavaju cikluse napetosti, sijući sjeme neprijateljstva koje će trajati godinama. Ovo nije demonstracija snage; to je znak strateške konfuzije i nemogućnosti postizanja trajnog rješenja.
Nije li također istina da je Amerika ušla u ovu agresiju kao posrednik Izraela, pod utjecajem i manipulacijom tog režima? Nije li istina da Izrael, izmišljajući iransku prijetnju, nastoji skrenuti globalnu pažnju sa svojih zločina protiv Palestinaca? Nije li jasno da Izrael sada namjerava boriti se protiv Irana do posljednjeg američkog vojnika i posljednjeg dolara američkih poreskih obveznika, prebacujući teret svojih iluzija na Iran, regiju i same Sjedinjene Države u nastojanju da ostvare nelegitimne interese?
Da li je "Amerika na prvom mjestu" zaista među prioritetima američke vlade danas?
Pozivam vas da pogledate dalje od mašinerije za dezinformacije koja je sastavni dio ove agresije i umjesto toga razgovarate s onima koji su posjetili Iran. Promatrajte mnoge uspješne iranske imigrante, obrazovane u Iranu, koji danas predaju i provode istraživanja na najprestižnijim svjetskim univerzitetima ili doprinose najnaprednijim tehnološkim kompanijama na Zapadu. Da li se ove realnosti podudaraju s iskrivljenim predstavama koje vam se govore o Iranu i njegovom narodu?
Danas se svijet nalazi na raskršću. Nastavak puta konfrontacije je skuplji i uzaludniji nego ikad prije. Izbor između konfrontacije i angažmana je stvaran i značajan; njegov ishod će oblikovati budućnost generacija koje dolaze.
Kroz svoju milenijumsku ponosnu historiju, Iran je nadživio mnoge agresore. Ono što je od njih ostalo su imena okaljana u historiji, dok Iran i dalje stoji, nepokolebljiv, dostojanstven i ponosan.
