U Bosni i Hercegovini politika se godinama vodi kroz stranke. Imena stranaka se mijenjaju, slogani se osvježavaju, ali osjećaj kod građana često ostaje isti obećanja su velika, rezultati mali. Zato se sve češće postavlja jednostavno pitanje: vjerujemo li više strankama ili ljudima?
Stranke bi, barem na papiru, trebale nuditi program, tim, kontinuitet i odgovornost. Ideja je jasna nije bitan jedan čovjek, nego sistem. Međutim, praksa je pokazala da se stranke često svedu na uski krug ljudi, unutrašnje borbe, interese i poslušnost, dok članstvo i birači ostaju po strani. Kad dođe do problema, krivac je “kolektiv”, pa na kraju ne odgovara niko.
S druge strane, sve je više građana koji kažu da glasaju za ime i prezime, a ne za stranačku knjižicu. Ljudi prepoznaju pojedince koji rade, koji su dostupni, koji ne mijenjaju stavove kako vjetar puše. Takvi kandidati često dobijaju podršku jer djeluju stvarnije, bliže i odgovornije. Ako pogriješe zna se ko je. Ako urade dobro zna se kome se priznaje.
Bez sistema, bez tima i bez podrške, i najbolji ljudi često zapnu u birokratiji, pritiscima i interesima jačih. Pojedinac može biti glas razuma, ali bez mehanizama moći često ostaje samo glas. Zato se mnogi brzo razočaraju, i u “nove ljude”.
Građani su danas, možda više nego ikad, umorni od izbora između lošeg i manje lošeg. Ne traže savršenstvo, nego poštenje, dosljednost i minimum odgovornosti. Bilo da dolazi iz stranke ili kao nezavisni kandidat, povjerenje se više ne dobija unaprijed mora se zaslužiti i zadržati.
Možda pravo pitanje više nije stranke ili pojedinac, nego: ko radi, ko stoji iza svojih riječi i ko je spreman snositi posljedice? Jer bez toga, ni stranka ni pojedinac ne znače mnogo.
