Jučerašnja posjeta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Banjoj Luci, uz obavezno slikanje, osmijehe i “slučajne” susrete sa Miloradom Dodikom, još jednom je ogolila ono što se godinama zna: Zagreb i Banja Luka njeguju odnos koji nema nikakve veze sa ratnim traumama, pravdom ili principima — nego isključivo sa interesima. A među tim interesima prvi prioritet zove se: Izborni zakon u Bosni i Hercegovini.
Istovremeno, Dragan Čović je, kao i uvijek u posljednje vrijeme, odigrao ulogu Dodikovog najodanijeg političkog partnera. U Banjoj Luci mu je govorio tonom kojim se inače obraća prijatelju kojeg nije vidio godinama, skoro pa sa iskrenom nostalgijom. “Predsjedniče Dodik…” — započeo je Čović, kao da na sceni ne stoje lideri političkih opcija koje godinama koče normalno funkcionisanje države, nego dva brata razdvojena sudbinom.
A ono što je najbolje od svega — u cijeloj ovoj političkoj ljubavnoj priči nigdje nema tema koje bi inače bile “prirodne” za Zagreb: hrvatske žrtve, ratni zločini nad Hrvatima u RS-u, pitanje povratka, pitanje političkog predstavljanja u entitetu RS. Toga jednostavno nema. Niti jedne riječi. Niti jednog pitanja. Niti jednog “ali…”.
Hrvatska koja se redovno svađa sa Beogradom — u RS pronašla najboljeg partnera
Ako pogledamo odnose Hrvatske i Srbije, ta dinamika se kreće od loše, preko malo lošije, pa sve do katastrofalne. Optužbe, teške riječi, stalni povratak na teme iz prošlosti, Košare, Vukovar, Oluja, Jasenovac — sve je to na dnevnom redu.
Ali, zanimljivo, ta pravila ne važe za Republiku Srpsku.
Iako su politički i ideološki stavovi RS-a mnogo bliži Beogradu nego Zagrebu, odnos Hrvatska—RS je gotovo pa idiličan. Kao da rat nikada nije postojao. Kao da zločini nisu počinjeni. Kao da Hrvati nisu protjerani sa područja na kojima danas HDZ bez problema dijeli osmijehe sa SNSD-om.
Razlog? Vrlo jednostavan.
RS je za politički Zagreb ključni alat za pritisak na Sarajevo. A Dodik — najbolji partner za realizaciju hrvatskih interesa u BiH, posebno onih vezanih za promjene Izbornog zakona.
Čovićev emotivni govor Dodiku: trenutak za pamćenje, ali i za analiziranje
Na svečanosti u Banjoj Luci, nakon polaganja kamena temeljca za studentsko-kulturni centar Petrićevac, Čović je izgovorio riječi koje jasno pokazuju gdje se gradi nova balkanska osovina:
“Predsjedniče Dodik, kroz tebe želim pozdraviti sve prijatelje iz Republike Srpske… To zajedništvo može napraviti čudo.”
Glas koji drhti od emocija. Riječi koje zvuče kao početak neke političke pjesme ljubavi.
Ali, kada se zavjesa podigne, ostaje gorko pitanje:
- Čudo za koga?
- Za stabilnost BiH? Za pomirenje?
- Ili čudo za hrvatske političke planove?
Pitanja koja se Zagreb NIKADA ne usuđuje postaviti Dodiku
Kada je riječ o Bošnjacima i odnosima Zagreb—Sarajevo, tema ratnih zločina uvijek je otvorena. Stalno se postavljaju pitanja o prošlosti, insistira se na odgovornosti, procesuira se, optužuje, podsjeća. No kada su u pitanju zločini nad Hrvatima u entitetu RS — Zagreb iznenada ostane nijem.
Primjeri govore sami za sebe:
1.Briševo – najveći pokolj Hrvata u ratu
U selu Briševo kod Prijedora ubijeno je najmanje 67 Hrvata. Čitava zajednica je nestala. Ni Plenković, ni Čović, ni ikoga iz hrvatske politike nikada nismo čuli da Dodika pita:
gdje su odgovorni?
zašto niko nije procesuiran?
gdje su nestali Hrvati iz tog kraja?
Niti jedne riječi.
2.Dodikovo odlikovanje osuđenog zločinca Slavka Lisice
Slavko Lisica je pravosnažno osuđen u Hrvatskoj za ratne zločine. A RS ga je odlikovala 2019. godine — zvanično, uz govore o “junaštvu”.
Ni tada se Zagreb nije uzbudio. Nije se tražilo objašnjenje. Nije bilo protesta. Ni sankcija. Ni diplomatskih nota.
Tišina. Ali glasna tišina.
Zašto je to tako?
Jer bi bilo kakva kritika prema RS-u narušila ono što Hrvatskoj trenutno najviše treba: Dodikovu destrukciju kao polugu za pregovore o Izbornom zakonu, kao instrument pritiska na Sarajevo i kao partnera koji nikada neće stati na stranu građanskog uređenja BiH.
Kada sagledaš sve poteze političkog Zagreba i bh. HDZ-a posljednjih godina, struktura je potpuno jasna:
prema Srbiji — tvrdo
prema Sarajevu — selektivno i uslovljeno
prema RS-u — nikada direktan prigovor
Zadatak “pronađi uljeza”
Ako postavimo stvari ovako:
RS ima odlične, bratske odnose sa Beogradom.
Zagreb i Beograd imaju odnos koji je sve samo ne bratski.
RS i Zagreb godinama grade srdačne odnose bez ikakvih međusobnih optužbi.
Ko je uljez?
Niko.
Jer u ovom trouglu obje strane imaju zajednički interes. I upravo zbog tog interesa zločini, žrtve i prošlost uredno se guraju pod tepih.
U politici interes uvijek pobjeđuje moral.
Ali u odnosu Zagreb—Banja Luka taj interes je toliko očigledan da se više ni ne krije.
Plenković dobija Dodika kao partnera koji destabilizuje BiH baš onoliko koliko treba Zagrebu.
Čović dobija političkog saveznika koji mu otvara put za pritisak na Sarajevo.
A Dodik dobija međunarodni legitimitet svaki put kada ga u Banjoj Luci zagrljeno dočeka neko iz EU i NATO susjedstva.
Izgubiti može samo jedna strana — Bosna i Hercegovina.
Kao i svaki put kada se drugi dogovaraju preko njenih leđa.
