Kad se energija pretvori u političku polugu
U političkom prostoru Bosne i Hercegovine već godinama postoji obrazac koji se uporno ponavlja: strateški projekti se ne tretiraju kao razvojna ili sigurnosna pitanja, nego kao sredstvo političkog pritiska. Posebno mjesto u toj matrici zauzimaju mediji bliski HDZ-u, koji kroz navodne analize često plasiraju poruke namijenjene daleko širem auditoriju od običnih čitalaca.
Takvi tekstovi rijetko su puki komentari. Oni funkcionišu kao probni baloni – testiranje narativa koji se kasnije, u nešto ublaženoj ili institucionalnoj formi, pokušava nametnuti domaćim akterima i međunarodnim partnerima. Upravo u tom kontekstu treba posmatrati i posljednje napise koji dovode u vezu kandidaturu Slavena Kovačevića i projekat Južne plinske interkonekcije.
Poruka iza teksta
U središtu tih medijskih istupa nalazi se teza da se pitanje izbora člana Predsjedništva BiH mora posmatrati u paketu s realizacijom Južne plinske interkonekcije. Poruka je pojednostavljena do brutalnosti: ako politički ishod ne bude po volji HDZ-a, onda će biti doveden u pitanje i energetski projekat koji BiH treba dugoročno osloboditi zavisnosti od jednog izvora snabdijevanja.
To nije slučajna formulacija, niti nespretan komentar. Riječ je o svjesnom pokušaju da se napravi lažna veza između dvije stvari koje pravno, institucionalno i funkcionalno nemaju dodirnih tačaka. Energetska infrastruktura se na taj način pokušava pretvoriti u monetu za političko potkusurivanje.
Kovačević kao izgovor, ne kao problem
Slaven Kovačević se u tom narativu pojavljuje kao zgodan simbol, ali ne i stvarni faktor. Njegova kandidatura se predstavlja kao prijetnja projektu, iako on nema nikakvu nadležnost nad plinskim sistemom, energetskim kompanijama, međunarodnim ugovorima ili investicijama. Ne odlučuje o trasama, dozvolama, finansiranju niti o odnosima s partnerima uključenim u projekat.
Zato je jasno da fokus nije na Kovačeviću, već na poruci koja se šalje probosanskim strankama: svaka politička opcija koja ne odgovara HDZ-u može biti proglašena preprekom “strateškim interesima”. U tom okviru se dodatno insistira na njegovom nacionalnom izjašnjavanju, što predstavlja opasan i namjerno zapaljiv diskurs. Time se lični identitet pojedinca pokušava pretvoriti u politički problem, a javni prostor dodatno etnizirati.
Kolektivna krivica kao politički alat
Paralelno s tim, Bošnjacima se pripisuje kolektivna odgovornost za navodno sistemsko “preglasavanje”, uz potpuno ignorisanje historijskog i ustavnog konteksta u kojem je sadašnji model izbora Predsjedništva uspostavljen i prihvaćen. Riječ je o temi koja traje decenijama, ali se iznova koristi kao argument samo onda kada je politički oportuno.
Takav pristup svjesno zanemaruje činjenicu da se složena ustavna pitanja ne mogu rješavati ultimatumima niti vezivanjem za energetske projekte koji imaju regionalni i međunarodni značaj.
Nema blokade, ali ima pritiska
Važno je razdvojiti stvarnost od političke retorike. Ne postoje formalni mehanizmi kojima bi HDZ mogao samostalno zaustaviti Južnu plinsku interkonekciju. Projekat uključuje strane vlade, međunarodne finansijske institucije i privatni sektor, te je već uvršten u širi okvir zapadne energetske i sigurnosne politike.
Ono što postoji jeste pokušaj stvaranja političkog pritiska – kroz narative, diplomatsko lobiranje i poruke da “ništa neće ići” dok se ne ispune određeni politički zahtjevi. Upravo tu funkciju imaju medijski tekstovi koji unaprijed najavljuju krizu, kako bi se kasnije proizvelo stanje u kojem se ustupci predstavljaju kao jedino rješenje.
Lažna dilema i stvarni interes
Povezivanje Južne plinske interkonekcije s preuređenjem političkog sistema predstavlja opasnu logiku. Prihvatanje takve dileme značilo bi legitimiranje ucjene kao političkog alata. Danas je to plinovod, sutra može biti bilo koji drugi strateški projekat.
Zato je ključno odbiti nametnuti okvir izbora “ili–ili”. Energetska sigurnost države ne smije biti talac stranačkih interesa, niti se može koristiti kao sredstvo za disciplinovanje političkih protivnika. U tom smislu, pokušaji da se kroz medijski prostor pripremi teren za političku ucjenu djeluju glasno, ali su suštinski prazni.
Južna plinska interkonekcija je projekat koji prevazilazi dnevnu politiku. Sve dok se to jasno ne razdvoji, ovakvi narativi će se ponavljati – ne zato što imaju stvarnu moć, već zato što računaju na strah i popuštanje. Upravo zato, na njih ne treba odgovarati ustupcima, nego insistiranjem na činjenicama, nadležnostima i dugoročnom interesu države.
