Udar na državni digitalni sistem pod krinkom zaštite podataka: Kako se pokušava blokirati izdavanje elektronskih potpisa u BiH. Odluke Agencije za zaštitu ličnih podataka otvorile ozbiljna pitanja o nadležnostima, političkim motivima i budućnosti digitalne transformacije države
Najnovija rješenja Agencije za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine, kojima se Agenciji za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka (IDDEEA) i Upravi za indirektno oporezivanje BiH (UIO BiH) trajno zabranjuje obrada ličnih podataka u svrhu izdavanja kvalifikovanih elektronskih potpisa, izazvala su ozbiljne političke, pravne i ekonomske reakcije.
Iako se na prvi pogled radi o regulatornoj odluci vezanoj za zaštitu ličnih podataka, brojni pravni stručnjaci upozoravaju da bi njene posljedice mogle biti mnogo šire. U pitanju nije samo administrativni spor između institucija, već potencijalno zadiranje u zakonom utvrđene nadležnosti državnih organa i blokiranje procesa digitalizacije javne uprave i privrede.
Sukob dva zakona
Središte spora nalazi se u odnosu između Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH i Zakona o elektronskom potpisu BiH.
Prema osnovnim pravnim principima, kada određenu oblast uređuje poseban zakon, njegove odredbe imaju prednost u odnosu na opće zakonske norme. Upravo zbog toga brojni pravnici smatraju da je oblast elektronskog potpisivanja, rada ovjerilaca i izdavanja kvalifikovanih digitalnih certifikata već precizno regulisana Zakonom o elektronskom potpisu.
Tim zakonom jasno je propisano da nadzor nad radom ovjerilaca vrši nadležni organ pri Ministarstvu komunikacija i transporta BiH, koje vodi registar ovjerilaca, izdaje odobrenja za rad i ima ovlaštenje da eventualno zabrani pružanje usluga ukoliko za to postoje zakonski razlozi.
Prema dostupnim informacijama, i IDDEEA i UIO BiH prošli su postupke akreditacije i registrovani su kao ovlašteni pružaoci usluga elektronskog potpisivanja.
Zbog toga se postavlja pitanje da li je Agencija za zaštitu ličnih podataka, zabranjujući obradu podataka potrebnu za izdavanje elektronskog potpisa, faktički preuzela nadležnosti koje joj zakon ne daje.
Pravni manevar sa ozbiljnim posljedicama
Suština problema nije u tome što je Agencija formalno zabranila izdavanje elektronskih potpisa, jer za takvu odluku nema zakonsku nadležnost. Međutim, zabranom obrade podataka neophodnih za izdavanje elektronskih certifikata praktično je onemogućila provođenje cijelog procesa.
Drugim riječima, iako formalno nije ukinut elektronski potpis, stvorena je situacija u kojoj državne institucije više ne mogu obavljati posao za koji su zakonski ovlaštene.
Takav pristup mnogi vide kao svojevrsni pravni inženjering kojim se kroz jedan zakon postižu efekti koji se ne mogu ostvariti direktnom primjenom drugog zakona.
Dodatne kontroverze izaziva činjenica da se u obrazloženjima spornih rješenja navode proceduralni nedostaci koji se odnose na način identifikacije korisnika i pojedine korake u procesu izdavanja certifikata.
U većini evropskih regulatornih sistema takvi nedostaci obično rezultiraju preporukama za usklađivanje procedura ili ostavljanjem roka za otklanjanje nepravilnosti. U ovom slučaju primijenjena je najstrožija moguća mjera – trajna zabrana.
Upravo zbog toga pojavile su se sumnje da stvarni cilj nije bio unapređenje zaštite ličnih podataka, nego blokiranje rada državnih ovjerilaca.
Hronologija koja otvara politička pitanja
Posebnu pažnju izaziva i vremenski okvir u kojem su donesena sporna rješenja.
Nekoliko mjeseci ranije, Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je odluku kojom su osporeni pojedini pokušaji uspostavljanja paralelnih sistema digitalne identifikacije i elektronskog potpisivanja na nivou Republike Srpske.
Sud je tada zauzeo stav da određene nadležnosti u oblasti digitalnog identiteta i kvalifikovanih elektronskih certifikata pripadaju državnim institucijama te da je neophodno očuvati jedinstven sistem na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.
Nakon te odluke uslijedile su nove političke rasprave o digitalnim nadležnostima između državnog i entitetskog nivoa vlasti.
Zbog toga dio javnosti smatra da aktuelni potezi Agencije za zaštitu ličnih podataka imaju širi politički kontekst i da predstavljaju nastavak borbe za kontrolu nad važnim segmentom digitalne infrastrukture države.
Moguće posljedice za privredu
Najveći teret eventualne blokade sistema mogao bi pasti na privredu.
Savremeni sistem indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri počiva na elektronskoj komunikaciji između poreskih obveznika i Uprave za indirektno oporezivanje.
Hiljade kompanija svakodnevno koriste kvalifikovane elektronske potpise za podnošenje PDV prijava, carinskih deklaracija i drugih zakonskih obaveza.
Ukoliko bi došlo do dugotrajne blokade izdavanja ili obnavljanja elektronskih certifikata, poslovna zajednica mogla bi se suočiti s ozbiljnim administrativnim problemima, dodatnim troškovima i usporavanjem poslovnih procesa.
Posljedice bi se vrlo brzo mogle odraziti i na funkcionisanje sistema naplate javnih prihoda, što bi direktno pogodilo budžete svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini.
Otvara li se prostor za privatne ovjerioce?
Dodatnu pažnju izazivaju spekulacije da bi eventualno slabljenje ili gašenje državnih ovjerilaca moglo otvoriti prostor za širenje privatnih pružalaca usluga elektronskog potpisivanja.
Iako privatni ovjerioci postoje u mnogim evropskim državama, postavlja se pitanje zašto bi se ograničavao rad državnih institucija koje već posjeduju potrebne licence i tehničke kapacitete za pružanje tih usluga.
Kritičari upozoravaju da bi takav razvoj događaja mogao dovesti do povećanja troškova za građane i privredu, ali i do prebacivanja značajnog dijela tržišta digitalnih usluga iz javnog u privatni sektor.
Za sada nema zvaničnih dokaza koji bi potvrdili postojanje organizovanog plana za takav scenario, ali sama mogućnost izaziva zabrinutost među dijelom stručne javnosti.
Neobična šutnja nadležnih
Dok je IDDEEA javno reagovala na sporna rješenja i upozorila na posljedice po funkcionisanje sistema elektronskog identiteta, pažnju javnosti privukla je suzdržanost pojedinih drugih institucija.
Posebno se postavlja pitanje zašto Ministarstvo komunikacija i transporta BiH, koje prema Zakonu o elektronskom potpisu ima ključnu regulatornu ulogu u ovoj oblasti, nije zauzelo jasniji stav o pokušaju zadiranja u njegove nadležnosti.
Slična pitanja postavljaju se i kada je riječ o Upravi za indirektno oporezivanje BiH, s obzirom na potencijalne posljedice koje bi zabrana mogla proizvesti po njen svakodnevni rad.
Konačnu riječ dat će Sud BiH
S obzirom na ozbiljnost pravnih pitanja koja su otvorena, očekuje se da će konačan odgovor dati pravosudne institucije.
Pred Sudom BiH vjerovatno će se voditi postupci u kojima će biti razmatrano da li je Agencija za zaštitu ličnih podataka prekoračila svoja zakonska ovlaštenja i da li su sporna rješenja donesena u skladu sa pravnim poretkom Bosne i Hercegovine.
Do tada ostaje otvoreno pitanje da li se radi o legitimnoj zaštiti ličnih podataka ili o potezu koji bi mogao imati dalekosežne posljedice po funkcionisanje državnih institucija, digitalizaciju javne uprave i ekonomsku stabilnost zemlje.
Jedno je sigurno – spor oko elektronskih potpisa odavno je prerastao okvire tehničkog regulatornog pitanja i postao tema koja zadire u samo funkcionisanje države i njene digitalne budućnosti.
