Kad se čuvar zakona nađe s druge strane zakona
Disciplinska tužba protiv suspendiranog predsjednika Suda Bosne i Hercegovine Ranka Debevca nije samo još jedan pravosudni predmet u nizu – ona je ogledalo stanja u kojem se nalazi pravosudni sistem države. Činjenica da se na disciplinskoj klupi našao čovjek koji je godinama personificirao vrh sudske vlasti govori više od bilo kakvog izvještaja o reformama, strategijama i evropskim integracijama.
Optužbe koje se Debevcu stavljaju na teret spadaju u najtežu moguću kategoriju: zloupotreba položaja, uništavanje službenih sudskih akata i nezakonito prisluškivanje. Još alarmantnije je to što se u središtu optužnice nalazi tvrdnja da su pod nadzor stavljani telefonski brojevi dežurnih sudija i istražilaca Tužilaštva BiH. Ako se ove optužbe potvrde, riječ je o direktnom udaru na same temelje pravne države.
Jer šta ostaje od pravosuđa ako ni sudije ni tužioci nisu sigurni da se njihovi razgovori ne prisluškuju? Šta ostaje od nezavisnosti institucija ako oni koji bi trebali štititi zakon koriste sistem kako bi se zaštitili od vlastite odgovornosti?
Ovaj slučaj je posebno težak zbog funkcije koju je Debevec obavljao. Predsjednik Suda BiH nije tek administrativna figura – to je simbol autoriteta, integriteta i povjerenja u cijeli sudski sistem. Kada se takva funkcija dovede u vezu s aferom prisluškivanja i manipulacije sudskim aktima, posljedice se ne mjere samo eventualnom presudom, već dubinom narušenog povjerenja javnosti.
Disciplinski postupak pred VSTV-om sada ima mnogo širi značaj od samog pitanja individualne odgovornosti. To je test za cijeli sistem: da li pravosuđe u Bosni i Hercegovini ima snage da procesuira samo sebe, ili će se još jednom pokazati da su najviši nivoi vlasti zaštićeni slojem institucionalne šutnje i proceduralnih odugovlačenja.
Godinama slušamo kako je borba protiv korupcije i zloupotrebe položaja prioritet, kako nema nedodirljivih i kako zakon mora biti jednak za sve. Slučaj Ranka Debevca sada traži konkretan odgovor na ta obećanja. Ne deklarativan, ne birokratski, nego stvaran i vidljiv.
Ako disciplinski postupak ostane puka formalnost, poruka će biti jasna: sistem štiti sebe, a ne pravdu. Ako, pak, proces bude proveden temeljito, transparentno i bez političkih ili ličnih kalkulacija, to bi mogao biti rijedak, ali važan signal da pravosuđe u BiH ipak ima kapacitet za unutrašnje čišćenje.
U protivnom, afera prisluškivanja neće ostati upamćena samo po optužbama protiv jednog čovjeka, već kao trenutak kada je definitivno ogoljena istina o stanju pravde u državi.
