Bosna i Hercegovina više nije država koja se razvija.
Ona je postala država koja preživljava od pozajmljenog novca. Država na aparatima. Finansijski pacijent priključen na infuziju kredita, obveznica i novih zaduženja, dok političari mrtvi hladni građanima govore kako je “situacija stabilna”.
Stabilna?
Federacija BiH se zadužuje desetinama miliona maraka preko berze. Republika Srpska uzima stotine miliona na međunarodnom tržištu uz kamate od kojih normalne ekonomije dobijaju finansijski osip. Planiraju se nova zaduženja teška milijarde. I niko više ni ne pokušava objasniti kako će se taj novac vratiti. Jer istina je previše brutalna: neće ga vraćati oni koji ga danas troše. Vraćat će ga narod. Generacije koje dolaze. Djeca ljudi koji danas jedva sastavljaju kraj s krajem.
Ovo nije ekonomska strategija. Ovo je političko kamatarenje nad vlastitim građanima.
I najstrašnije je što se sve to pokušava predstaviti kao nešto normalno. Kao da je sasvim prirodno da država stalno živi na kreditima. Kao da je normalno da budžeti zavise od novih dugova. Kao da je normalno da se krediti uzimaju da bi se zakrpile rupe koje su upravo političari godinama pravili korupcijom, uhljebljavanjem, nesposobnošću i kriminalnom nebrigom.
Jer budimo brutalno iskreni: gdje su rezultati svih tih silnih zaduženja?
Gdje su fabrike?
Gdje su hiljade novih radnih mjesta?
Gdje su domaće kompanije koje osvajaju tržišta?
Gdje su tehnološki parkovi, ozbiljne investicije, moderna infrastruktura, industrijski rast?
Nema ih.
Novac nestaje u crnim rupama sistema. U preglomaznoj administraciji. U partijskim vojskama uhljeba. U javnim preduzećima koja služe kao bankomati političkih stranaka. U tenderima koji se dijele podobnima. U beskonačnim birokratskim strukturama koje gutaju milijarde, a ne proizvode gotovo ništa.
I onda isti ti političari izađu pred kamere i pričaju o “ekonomskom napretku”.
Kakvom napretku?
Građani masovno odlaze. Mladi ne planiraju budućnost u ovoj zemlji nego bijeg iz nje. Plate rastu sporije od cijena. Ljudi rade po dva posla da bi preživjeli mjesec. Penzioneri kopaju po akcijama u supermarketima kao da planiraju vojnu operaciju. Porodice računaju hoće li prvo platiti režije ili kupiti lijekove.
Ali zato politička kasta živi kao da je u Švicarskoj.
Službeni automobili. Kabineti. Savjetnici. Naknade. Dnevnice. Putovanja. Obezbjeđenja. Fotelje. I nikada, baš nikada, nema novca da se smanji njihov luksuz. Novca nema samo kada treba pomoći građanima.
I onda dolazimo do najveće sramote ove zemlje.
Dok se vlasti utrkuju ko će uzeti veći kredit i ko će građane dublje gurnuti u dugove, istovremeno propadaju evropski fondovi i milijarde dostupne kroz programe Evropske unije. Dakle, odbijaju se povoljniji i dugoročno korisniji izvori finansiranja, dok se bez problema pristaje na skuplje kredite i kamate koje će građani godinama otplaćivati.
To nije nesposobnost. To je politički mazohizam.
Normalne države koriste kredite za razvoj. Da pokrenu ekonomiju. Da grade proizvodnju. Da investiraju u energiju, nauku, tehnologiju, obrazovanje. Kod nas se krediti koriste da država preživi do narednog mjeseca. Da se isplate plate administraciji. Da se održi iluzija funkcionalnog sistema. Da se kupi još malo vremena prije sljedeće finansijske krize.
Bosna i Hercegovina danas izgleda kao čovjek koji tone u živom pijesku, ali umjesto da traži način da izađe, on uzima novi kredit da kupi skuplje cipele.
I niko ne odgovara.
Niko ne odgovara za desetljeća ekonomskog uništavanja zemlje. Niko ne odgovara za milijarde koje su prošle kroz budžete bez ikakvog ozbiljnog efekta na život građana. Niko ne odgovara za sistem u kojem političke elite postaju bogatije dok narod postaje siromašniji.
Ovdje više nije riječ samo o ekonomiji. Ovo je moralni slom društva.
Jer političari koji danas uzimaju milijarde kredita vrlo dobro znaju jednu stvar: oni lično taj dug nikada neće osjetiti. Njihova djeca neće čekati vizu za Njemačku. Njihove porodice neće brojati marke pred kraj mjeseca. Njihovi životi neće zavisiti od poskupljenja goriva ili struje.
Narod hoće.
I zato je posebno uvredljivo kada se građanima prodaje priča o “odgovornom upravljanju finansijama”. Odgovorno upravljanje ne izgleda ovako. Odgovorna država ne živi od kredita. Odgovorna vlast ne pretvara budućnost građana u hipoteku za vlastiti politički opstanak.
Ovo što gledamo je model političkog preživljavanja po svaku cijenu. Nije važno koliko će dug narasti. Nije važno kakve će posljedice ostati. Nije važno što će buduće generacije vraćati milijarde za koje nikada nisu pitane.
Važno je samo da sistem opstane još jedan mandat.
I upravo zato je najveća tragedija ove zemlje što su građani počeli prihvatati nenormalno kao normalno. Ljudi više ni ne reaguju kada čuju za nova zaduženja. Milijarde su postale obična vijest. Kao vremenska prognoza. Kao sportski rezultat.
A trebale bi biti razlog za paniku.
Jer država koja konstantno uzima nove kredite da bi vraćala stare dugove ne ide prema razvoju. Ona ide prema finansijskoj provaliji.
Samo je pitanje trenutka kada više neće biti dovoljno ni novih kredita da sakriju staro propadanje.
