Konaković i moralna selekcija: Kad je estrada problem, a negatori genocida “realnost”
Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković ponovo je odlučio javnosti držati lekcije o moralu, ali ovaj put meta nije politička scena, već – estrada i mediji. U fokusu njegove najnovije kampanje našla se Jelena Karleuša, čije su izjave o Srebrenici, sasvim opravdano, izazvale burne reakcije. Međutim, problem nastaje onog trenutka kada Konaković pokušava uvjeriti javnost da je upravo ona simbol društvenog posrnuća, dok istovremeno godinama zatvara oči pred mnogo ozbiljnijim i opasnijim pojavama.
Jer, ako ćemo o negiranju genocida – onda ne možemo zaobići činjenicu da taj narativ ne dolazi samo iz tabloidnih krugova ili s društvenih mreža. On dolazi direktno iz političkih institucija. I ne samo da dolazi – nego sjedi za istim stolom sa Konakovićem.
Najeklatantniji primjer je Milorad Dodik, dugogodišnji negator genocida u Srebrenici, čovjek koji ne bira riječi kada vrijeđa žrtve i relativizira presuđene činjenice. Upravo s njim i njegovim SNSD-om Konaković je bez mnogo dileme formirao vlast. Bez moralnih dilema. Bez javnih objava. Bez dramatičnih statusa.
Kada je Dodik u Konjicu 2023. godine izgovorio skandalozne riječi o genocidu, reakcija ministra vanjskih poslova bila je – tišina. Nije napustio sastanak. Nije prekinuo saradnju. Nije povukao crvenu liniju. Naprotiv, politički aranžman je nastavljen kao da se ništa nije dogodilo.
Danas, međutim, problem postaje pjevačica. Problem postaju mediji koji prenose njene izjave. Problem postaje publika.
To nije borba protiv negiranja genocida. To je selektivna primjena principa – i to isključivo tamo gdje je politički isplativo.
Konaković pokušava kreirati narativ u kojem je on zaštitnik istine i moralnih vrijednosti, ali stvarnost ga demantira. Jer, teško je uvjeriti javnost da je najveća prijetnja društvu osoba bez političke moći, dok istovremeno politički partneri s jasnim i dugogodišnjim revizionističkim stavovima ostaju “nužno zlo”.
Takva politika nije principijelna – ona je oportunistička.
U isto vrijeme, ministar se upušta u opasnu zonu pritiska na medije. Prozivanje, etiketiranje i pokušaji delegitimizacije medija koji ne prate njegov narativ otvaraju pitanje slobode govora. Danas su to “nepodobni” portali i pjevači, sutra to može biti bilo ko ko se usudi kritikovati vlast.
Historija je mnogo puta pokazala kako počinje cenzura – ne zabranama, nego diskreditacijom. Ne silom, nego moralnim dociranjem.
I upravo tu leži najveći problem Konakovićeve politike: nije riječ o dosljednoj borbi za istinu, nego o kontroli narativa. O pokušaju da se javni prostor oblikuje po političkoj mjeri.
A kada politika počne određivati šta se smije slušati, gledati i čitati – to više nije borba za društvo. To je borba za dominaciju.
I zato pitanje više nije da li je Karleuša problem. Pitanje je – zašto Konaković uporno bira lakše mete, dok prave izbjegava.
