Višedecenijska politička dominacija Dragan Čović na čelu HDZ BiH ulazi u novu fazu. Njegova odluka da se ne kandidira za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine otvara prostor za ozbiljno preispitivanje političkog naslijeđa čovjeka koji je više od 20 godina oblikovao političku sudbinu velikog dijela bh. Hrvata.
U javnom diskursu, Čović se godinama profilirao kao ključni zagovornik koncepta „legitimnog predstavljanja“, insistirajući na izmjenama izbornog zakonodavstva koje bi, prema njegovim tvrdnjama, osigurale političku ravnopravnost Hrvata u BiH. Međutim, kritičari upozoravaju da se paralelno s tim zahtjevima odvija kontinuirana politička blokada institucija, često u savezništvu sa Milorad Dodik i njegovim SNSD.
IZMEĐU RETORIKE I PRESUDA
Jedan od najkontroverznijih segmenata Čovićeve političke retorike odnosi se na njegov odnos prema nasljeđu Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Iako je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju pravosnažno utvrdio postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (JCE), u okviru kojeg su visoki dužnosnici te strukture osuđeni za teške ratne zločine, Čović nerijetko javno brani političko i institucionalno nasljeđe Herceg-Bosne.
U presudama ICTY-a osuđeni su, između ostalih, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, uz ukupnu kaznu od 111 godina zatvora. Sud je zaključio da je cilj bio etničko čišćenje i teritorijalno preuređenje Bosne i Hercegovine.
Čovićevo selektivno prihvatanje pravosudnih presuda dodatno je došlo do izražaja i u njegovim reakcijama na međunarodne sankcije, uključujući slučaj Marinko Čavara, kada je osporavao odluke američke administracije.
OD JUGOSLAVENA DO „PRVOG U HRVATA“
Politička biografija Dragana Čovića obilježena je snažnim ideološkim zaokretima. Od deklariranog Jugoslavena, bivšeg kadra JNA i direktora u vojnoj industriji, do nacionalnog lidera i dugogodišnjeg predsjednika HDZ-a BiH, njegov politički put reflektira širi fenomen tranzicijskih društava – političko konvertitstvo.
Takve transformacije nisu rijetkost u postjugoslavenskim državama, gdje su političke elite često prilagođavale identitetske narative u skladu s promjenama političkog sistema i društvenih okolnosti.
DEMOGRAFSKI SLOM HRVATA U RS
Dok se u političkom Sarajevu i Mostaru vode rasprave o „trećem entitetu“, podaci o broju Hrvata u Republika Srpska ukazuju na dramatičan pad.
Prema popisima stanovništva:
1991: oko 220.000 – 230.000 Hrvata 2013: oko 29.000
To predstavlja gubitak od gotovo 200.000 ljudi.
U pojedinim gradovima pad je još izraženiji:
Banja Luka: −82,4% Derventa: −88,3% Prijedor: −72,1% Modriča: −79,4% Bosanski Brod: −76,4%
Ove brojke odražavaju posljedice ratnih dešavanja, etničkog čišćenja i slabog poslijeratnog povratka. Kritike upućene HDZ-u BiH odnose se na nedovoljno ulaganje u povratničke zajednice, dok su politički prioriteti često bili usmjereni na institucionalne reforme i izborni zakon.
POLITIKA I EKONOMIJA: SLUČAJ MOSTAR
Na ekonomskom planu, naslijeđe HDZ-a BiH posebno je vidljivo u Hercegovini. Nekadašnji industrijski giganti poput Soko Mostar i Aluminij Mostar doživjeli su kolaps.
„Aluminij“ je prije rata zapošljavao više od 3.600 radnika, dok danas radi tek nekoliko stotina, nakon što su dijelovi pogona iznajmljeni investitorima, uključujući izraelskog poduzetnika Amira Grossa Kabirija.
Gašenje industrije imalo je direktne posljedice na demografiju – masovno iseljavanje stanovništva, uključujući i Hrvate iz Hercegovine.
„ČUVAJTE RS“ – POLITIČKA STRATEGIJA ILI KONTRADIKCIJA?
Dodatne kontroverze izazvale su Čovićeve izjave u Narodna skupština Republike Srpske, gdje je poručio „čuvajte Republiku Srpsku“. Ovakvi nastupi tumače se kao dio političkog pragmatizma i održavanja savezništva sa vlastima RS-a, ali i kao zanemarivanje interesa Hrvata koji su iz tog entiteta gotovo nestali.
IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI
Politička ostavština Dragana Čovića ostaje duboko polarizirajuća. Za jedne, on je dugogodišnji zaštitnik hrvatskih nacionalnih interesa u BiH. Za druge, simbol političkog monopolizma, institucionalnih blokada i historijskog revizionizma.
Pitanje koje ostaje otvoreno jeste: može li politika koja se temelji na etničkoj reprezentaciji i teritorijalnim zahtjevima odgovoriti na ključne probleme – ekonomski razvoj, demografski pad i odlazak mladih?
U vremenu kada Bosna i Hercegovina traži put ka stabilnosti i evropskim integracijama, naslijeđe lidera poput Dragana Čovića predstavlja važan test – ne samo za jednu političku stranku, već i za ukupni demokratski kapacitet države.
