Više od tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u fazu u kojoj se sve glasnije problematizuju sami temelji njenog ustavnog poretka. Pojam „Dejton 2“, iako formalno ne postoji ni na jednom pregovaračkom stolu, posljednjih mjeseci postaje politička parola iza koje se kriju vrlo konkretne ambicije vodećih nacionalnih stranaka.
Poruke koje su u kratkom vremenskom razmaku poslali lider SNSD-a i HDZ-a BiH teško je posmatrati kao slučajne ili nepovezane. Naprotiv, one djeluju kao dio šire političke ofanzive u kojoj se pokušava otvoriti prostor za redefinisanje odnosa unutar države, ali ne kroz reforme koje jačaju funkcionalnost Bosne i Hercegovine, već kroz preraspodjelu moći u korist etničkih i partijskih centara.
Sa jedne strane, Milorad Dodik ponovo je posegnuo za retorikom „povratka izvornom Dejtonu“, uz otvorene prijetnje izlaskom Republike Srpske iz postojećeg ustavnog okvira. Iako te prijetnje često imaju taktički karakter, one jasno pokazuju politički cilj – maksimalno slabljenje države i jačanje entitetskog suvereniteta do granice potpune samostalnosti. U toj logici, svaka priča o novom Dejtonu služi kao sredstvo pritiska, a ne kao iskrena ponuda za stabilizaciju sistema.
S druge strane, Dragan Čović koristi znatno umjereniji rječnik, ali ciljevi koje zagovara nisu ništa manje duboki. Fokusiran na izmjene Izbornog zakona i koncept „legitimnog predstavljanja“, lider HDZ-a zapravo nastoji osigurati trajnu političku dominaciju svoje stranke unutar hrvatskog biračkog tijela, uz dodatno učvršćivanje etničkih podjela u Federaciji BiH. U tom okviru, razgovori o mogućoj ustavnoj reorganizaciji postaju alat za dugoročno cementiranje postojećih odnosa moći.
Zajednički imenitelj ovih pristupa jeste činjenica da se „Dejton 2“ ne promoviše kao projekt funkcionalnije države, već kao prilika za novu rundu političkog nadmetanja u kojoj bi najviše izgubili oni koji nemaju jasnu strategiju. Upravo tu se otvara ključni problem političkih aktera sa sjedištem u Sarajevu, koji na ovakve najave uglavnom reaguju zakašnjelo, defanzivno ili nikako.
Ukoliko bi se, pod međunarodnim pritiskom ili promjenom globalnih prioriteta, zaista otvorio proces razgovora o preuređenju Bosne i Hercegovine, pregovarački teren bio bi sve samo ne neutralan. Dok Dodik i Čović već godinama jasno artikulišu svoje ciljeve, takozvane probosanske stranke i dalje nemaju jedinstvenu viziju kako bi trebala izgledati modernija, pravednija i funkcionalnija država.
Paradoksalno, upravo ti politički akteri imaju u rukama najjače argumente. Presude Evropskog suda za ljudska prava, koje ukazuju na duboko diskriminatoran karakter postojećeg ustavnog sistema, predstavljaju gotov okvir za reforme koje bi Bosnu i Hercegovinu približile evropskim standardima. Ipak, te presude se rijetko koriste kao osnova za ofanzivnu političku strategiju, već ostaju deklarativna tačka u saopćenjima bez konkretnog nastavka.
Važno je naglasiti i da ideja o „novom Dejtonu“ ne uživa ni jedinstvenu podršku unutar Republike Srpske. Dio opozicionih političara svjestan je da bi otvaranje ustavnih pregovora moglo dovesti do gubitka privilegija koje entitet trenutno ima, umjesto njihovog proširenja. To dodatno potvrđuje da se iza glasnih poziva na promjene često krije više političkog rizika nego realne koristi.
U konačnici, rasprava o „Dejtonu 2“ manje govori o stvarnoj spremnosti međunarodne zajednice da ponovo crta ustavne mape, a mnogo više o unutrašnjem stanju bosanskohercegovačke politike. Ako do takvih razgovora ikada i dođe, ishod će u velikoj mjeri zavisiti od toga ko će za pregovarački sto sjesti s jasnom vizijom, a ko bez plana, oslanjajući se isključivo na defanzivu i reakcije.
Bez ozbiljne političke pripreme i artikulisane strategije, svaka nova runda razgovora o budućnosti Bosne i Hercegovine mogla bi završiti kao još jedan korak u produžavanju krize, umjesto njenog rješavanja.
