Poraz Srba u selu Banjska...

Srbi su poraženi u jednodnevom ratu u selu Banjska na Kosovu i poslije tog poraza biće im nemoguće da se izbore za svoja politička prava, odnosno za pravo da budu autonomna zajednica.

Sami više ne znaju šta je ispravno, kako je rekla jedna NVO aktivistkinja, što je rečenica koja najbolje opisuje stanje poraženosti, koje je nastupilo poslije krvavih događaja od 24.septembra.

Uoči tog datuma predsjednik Vučić je imao svoju „njujoršku nedjelju“ predvodeći delegaciju na generaloj debati Ujedinjenih nacija. Zaštitno lice delegacije bila je naprednjakinja Sandra Božić, koja je negdje na Menhetnu vrtjela bijeli kišobran sa logom AV, iz Vučićeve predsjedničke kampanje.

Srpski predsjednik je održao još jedan historijski govor pred Generalnom skupštinom UN, koji je Vuk Jeremić, nekadašnji predsjednik tog tijela, a sada jedan od lidera desne opozicije, okarakterisao kao nedovoljno hrabar. Nedostajalo je smjelosti, smatra Jeremić, da se izgovori ključna poruka da Srbija nikad neće prihvatiti da Kosovo bude članica UN.

Predsjednik Vučić je ipak smogao tu hrabrost, da ono što nije rekao u UN, poruči zabrinutoj srpskoj javnosti u obraćanju na RTS-u, satima poslije okončanja krvave drame u Banjskoj.

Samo tri dana poslije „Njujork, Njujork“ arije, Vučić je u nelagodi morao da recituje „neko bješe Bane u Malenoj Banjskoj“, ne bukvalno, nego metaforički, da se iz visina globalne elite, spusti na tvrdi teren kosovske krize.

Krizom je upravljao na drastično različit način nego što je uvjek do sada činio, što se protumačilo sa tri moguća motiva, svi negativni po njega.

Prvi, da je ovo prava, a ne dogovorena kriza, a kad nema razrade, jer se čeka brzo (CATI) istraživanja javnog mnjenja, nema ni dobrog nastupa.

Činjenica je da su izostali svi propagandni programi režimskih televizija, pokretani zbog neuporedivo banalnijih povoda kao, na primer,kada se Hašim Tači čamcem provozao jezerom Gazivode.

Drugi, da je u dosluhu, sa pravim kreatorima krize sa kojima sarađuje na „isporučivanju“ priče o Srbima teroristima, slično kao i 2016. prilikom pokušaja „državnog udara“ na izborni dan u Crnoj Gori.

Treći, da je potpuno zatečen, da se ponaša kao pobjeđena strana u ratu, koja prikriva gubitke, i da je potpuno nadigran od strane kosovskog premijera Aljbina Kurtija.

Iz toga slijedi i četvrti, da stvarni kosovski poraz nastoji da zabašuri brzim raspisivanjem izbora u decembru, kako bi makar u toj kampanji nekako pobjedio.

Istina, i to može biti blef, iako su, radi dramatičnosti i uvjerljivosti tog poteza gradonačelnici, uključujući i beogradskog Aleksandra Šapića, podnijeli ostavke.

To serijsko i naglo podnošenje ostavki međutim, više liči na ponavljanje gubitništva sa Kosova, jer podsjeća na to kako su prošle jeseni, po nalogu Srpske liste, gradonačelnici i odbornici u srpskim sredinama podnijeli ostavke na Kosovu.

Po nalogu Srpske liste i Milana Radoičića, njenog potpredsjednika, koji je sada označen kao glavni vinovnik sukoba u Banjskoj, a za koga Vučić pokušava da objasni srpskoj javnosti da ga samo štiti, ali ne i kontroliše.

Vučićev pokušaj da stvari objasni time kako je on samo pošteni srpski predsjednik (nosi ručni sat koji mu je poklonio Miloš Zeman, a koji će pokloniti djetetu koje bude rođeno na Kosovu, prvo u 2024., sjećate se te ironije, sada kada se pitamo da li će se uopšte tamo roditi beba, ili će Srbi sjesti ne u traktore kao u Oluji 1995., nego u aute kao Jermeni u Nagorno Karabahu ovog septembra) stapa se nažalost, sa pozicijom Srbije.

Htjeli to ili ne, politika jeste velika kosmička predstava, i ako je Vučić lice u njoj kakvo treba da pokaže da Srbi nisu kriminalci i teroristi, taj se čin, odnosno međunarodna istraga, ne mogu po Srbiju dobro završiti.

Šta može pokazati istraga? Mogući pravci su katastrofalni, i to u obje verzije, i onoj koju nudi Dželjalj Svećlja i Aljbin Kurti, i onoj koju daju Vučić i Petar Petković.

Po onome što se u javnosti rekonstruiše, iz nepoznatih razloga a koji su ključni, Milan Radoičić je okupio ekipu naoružanih ljudi postavivši barikadu u selu Banjska.

Barikada, poput prošlogodišnjih koje su stajale nedjeljama, sastojeći se od kamiona, samo što ovoga puta nije jasno zašto su postavljene baš na tom mjestu.Odatle su se srbi povukli u dvorište manastira Banjska, u kome je u tom trenutku bila grupa vjernika iz Novog Sada. Nije jasno da li im je bila namjenjena sudbna koja podseća na historiju Bugarske, ili sadašnjih tragedija na područijima Rusije i Ukrajine, da ne daj Bože, budu dignuti u vazduh zajedno sa manastirom (po povratku u Novi Sad bili su uplašeni da bilo šta javno kažu, sem da su im oduzeti mobilni telefoni).

Na snimku iz drona koji je objavio Svećlja i na kome se vidi povlačenje oružane grupe kroz planine prema centralnoj Srbiji, prethodno je žestoka pucnjava trajala 12. sati, od tri ujutru do tri popodne, vide se oblačići prašine koje možda podižu snajperski meci.

Po Beogradu se, baš kao i u ratnim devedesetim, pričalo svašta, da je ubijenih Srba više od trojice, zbog kojih je na kosovskom Sjeveru proglašena trodnevna žalost.

Dok su Svećlja i Kurti pokazivali zapljenjeno oružje i snimke, Vučić je čitao sa telefona nesuvislu presretnutu komunikaciju, valjda iz centra u Kuršumliji, albanskih specijalaca koji ne ukazuju pomoć ranjenom Srbinu.

U Prištini potom usvajaju rezoluciju da je došlo do terorističkog napada i najavljuju mjere protiv Srpske liste, a u Briselu se traže sankcije protiv Srbije.

U Beogradu Vučić se prvo sreće sa ruskim ambasadorom, koji nikad nije izgledao raspoloženiji, potom sa predstavnicima vodećih zapadnih zemalja (Kvinta), pa sa delegacijom kineskih komunista.

Radoičića koji baštini, ne može se izbjeći to poređenje, politički balast Arkana iz 90.tih, će po Vučićevim najavama, ispitati organi Srbije, dok kao i u istrazi ubistva Olivera Ivanovića, Kosovska policija pretresa njegove nekretnine, uključujući i čuveni restoran „Grej“.

Čuveni, jer se pominje u javnosti kao mjesto gdje se dogovaralo učešće Srba u kosovskoj vlasti, dakle nivo političkih prava koji će Srbi imati. „Grej“ je, a ne palata „Belramon“ u Briselu bio pravo mjesto dogovora, smatralo se.

I konačno, izgubio Vučić izbore i vlast ili ne, šta god da se bude desilo, ostaće u hronici beščašća, ili zabilježno za historiju, kako on to voli da kaže, da se u odsutnom trenutku nije imao zakloniti iza koga, nego iza dokumentarca na RTS-u, o stradanju Srba 1998. na području Orahovca.

Ta upotreba ljudske nesreće u političke svrhe ne može se ničim opravdati. A za to vrijeme Radoičićev kolega po listi američkih sankcija za osobe koje ugrožavaju mir i demokratju, Aleksandar Vulin, direktor BIA, objavljuje da je u službenoj posjeti Izraelu, i slike iz crkve u Jerusalimu. Čini se stoga, da je u ovom trenutku Srbija duboko zaglibila i kod naroda, a kamo li svijeta.