Nisam ti ja nikad bila osobit ljubitelj bajki, mila moja. U mnogima od njih ima zlog, mobidnog, surovog.
Zato mojoj djeci nikad nisam ni čitala ni pričala ni Pepeljugu, ni Ivicu i Maricu, ni Trnoružicu, ni Snjeguljicu, ni Crvenkapicu, ni mnoge druge… Izmišljala sam za njih priče, stvarnije, životnije, ljepše, bez vještica i vilenjaka…
Moj je život bio mnogo normalniji od tih bajki. Nisam rezala pete i nisam grizla otrovne jabuke, ni bola se na vretenom, niti me zarobila zla vještica, ni vuk me nije pojeo…
Nisam tražila princa ni kraljevstvo, a opet sam imala sve sve što mi je trebalo, sve što me oblikovalo u osobu kakva jesam.
I tako, dođe neka noć kad nam treba tako malo. Nečije prisutvo. Jedna riječ. Jedan zagrljaj. Da se osjetimo živim. Da osjetimo kako smo nekom potrebni. Nekom bitni. Porazna je i gorka istina da su se ljudi generalno otuđili. I udaljili. Od prirode. Od drugih ljudi. Od sebe.
Snaga je u tome da čovjek može vladati sobom, da samog sebe kroti, zapravo da se nauči oduprijeti nagonima. Život nije zajebancija, moraš dostojanstveno primati udarce koje ti donese…
Moraš si postaviti cilj, otkriti šta želiš od života, pa istrajno, korak po korak koračati kroz život ka tom cilju. Ja to zovem snagom, mladiću. A slomiti nekome ruku, vilicu, leđa, za to ne treba snaga. To može uraditi svaki čekić, kolac, svaki kamen…
