Godinama se bosanskohercegovačkom javnošću provlači ista poruka – pravosuđu treba dati nezavisnost, osigurati bolje uslove rada i omogućiti vrhunske plaće kako bi se privukli najbolji kadrovi i zaštitio sistem od političkih i drugih pritisaka. Taj argument danas više gotovo niko ozbiljno ne osporava. Međutim, ono što postaje sve teže braniti jeste pitanje rezultata.
Bosna i Hercegovina danas ima jedan od najskupljih pravosudnih sistema u regiji, ali istovremeno i jedan od sistema kojem građani najmanje vjeruju. Visoke plate, brojni dodaci, naknade, privilegije i stalni rast primanja nisu pratili jednako vidljivi rezultati u borbi protiv organizovanog kriminala, sistemske korupcije i zloupotreba javnog novca.
Najveći paradoks upravo se nalazi u činjenici da se finansijska vrijednost pojedinih tužilačkih funkcija približila ili čak premašila primanja najviših izvršnih dužnosnika u državi, dok se javnost i dalje pita gdje su završeni procesi protiv najvećih političkih i finansijskih afera.
Sve veći jaz unutar pravosuđa
Posebno upada u oči ogromna razlika između plata tužilaca koji rade gotovo isti posao, ali u različitim nivoima pravosuđa.
Kantonalni tužioci, koji svakodnevno vode stotine predmeta, rade na slučajevima ubistava, organizovanog kriminala, privrednih malverzacija i drugih najtežih krivičnih djela, primaju u prosjeku oko 4.700 KM.
S druge strane, federalni i državni tužioci imaju osnovna primanja koja se kreću oko 7.500 KM, dok sa minulim radom i ostalim zakonskim naknadama njihova mjesečna primanja prelaze i 8.000 KM.
Najplaćeniji dio pravosuđa danas predstavljaju tužioci Posebnog odjela Federalnog tužilaštva za suzbijanje korupcije, organizovanog i međukantonalnog kriminala, poznatijeg kao POSKOK. Njihove osnovne plate prelaze 7.400 KM, uz dodatno uvećanje od deset posto predviđeno posebnim propisima.
Drugim riječima, razlika između pojedinih kantonalnih i federalnih tužilaca danas iznosi gotovo 3.000 KM mjesečno.
Da li plate prate rezultate?
To je pitanje koje sve češće postavljaju i stručna javnost i građani.
Visoke plate pravosudnih funkcionera godinama su opravdavane potrebom očuvanja njihove nezavisnosti. Međutim, nezavisnost nikada nije trebala biti cilj sama po sebi, već alat za efikasnije procesuiranje kriminala.
Umjesto toga, javnost godinama svjedoči dugotrajnim istragama koje završavaju bez optužnica, predmetima koji godinama stoje u ladicama, spektakularnim hapšenjima bez pravosnažnih presuda te rijetkim epilozima u slučajevima visoke političke korupcije.
Upravo zbog toga sve više raste utisak da se pravosuđe pretvorilo u sistem koji mnogo uspješnije štiti vlastite finansijske interese nego interes javnosti.
Najviše funkcije donose i najveća primanja
Na vrhu platne ljestvice nalaze se glavni državni i federalni tužioci.
Njihove plate, zajedno s minulim radom i drugim zakonskim primanjima, prelaze 8.000, a u pojedinim slučajevima i 8.500 KM mjesečno.
Riječ je o primanjima koja višestruko premašuju prosječnu platu u Bosni i Hercegovini, ali i zarade većine univerzitetskih profesora, ljekara specijalista, policijskih službenika i drugih nosilaca javnih funkcija.
Istovremeno, građani sve češće postavljaju pitanje koliko je velikih slučajeva korupcije dobilo pravosnažan epilog koji opravdava ovakav finansijski status pravosudne elite.
VSTV kao centar moći
Posebnu pažnju izazivaju i primanja u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, instituciji koja odlučuje o imenovanju, disciplinskoj odgovornosti i karijerama gotovo svih sudija i tužilaca u zemlji.
Osnovne plate rukovodilaca Sekretarijata VSTV-a kreću se od oko 6.500 KM naviše, dok članovi Vijeća ostvaruju značajna mjesečna primanja, uz dodatne naknade koje se isplaćuju za rad u ovom tijelu.
Revizorski izvještaji pokazuju da su tokom prošle godine isplaćivane desetine hiljada maraka naknada predsjedniku, potpredsjednicima i ostalim članovima Vijeća.
Takve brojke same po sebi možda ne bi bile problem da javnost istovremeno svjedoči snažnim reformama pravosuđa, većoj odgovornosti nosilaca funkcija i vidljivim rezultatima u procesuiranju najtežih oblika kriminala.
Povjerenje koje se ne može kupiti
Najveći problem nije visina plata.
Problem nastaje kada rast primanja nije praćen rastom odgovornosti.
Građani nemaju ništa protiv toga da vrhunski stručnjaci budu vrhunski plaćeni. Ali imaju pravo očekivati da za taj novac dobiju efikasnije istrage, brže optužnice, manje zastara i više pravosnažnih presuda protiv onih koji godinama zloupotrebljavaju javni novac.
Bez toga svako novo povećanje plata postaje politički i društveno teško objašnjivo.
Pravosuđe ne može graditi autoritet isključivo na visini svojih primanja. Autoritet se gradi rezultatima, dosljednošću i jednakim odnosom prema svakom osumnjičenom, bez obzira na njegov politički položaj ili finansijsku moć.
Dok god građani budu imali osjećaj da su plate rasle mnogo brže od efikasnosti sistema, svaka nova rasprava o pravosudnim privilegijama samo će dodatno produbljivati nepovjerenje u institucije koje bi upravo to povjerenje morale štititi.
Na kraju ostaje pitanje koje sve glasnije odzvanja među građanima: ako Bosna i Hercegovina već plaća jedno od najskupljih pravosuđa u regionu, zašto i dalje nema pravosuđe čiji bi rezultati opravdali tu cijenu?
