Prijedlog zakona o izmjeni Zakona o porezu na dodanu vrijednost BiH, koji predviđa brisanje odredbe kojom su igre na sreću oslobođene od plaćanja PDV-a, je čisti populistički eksperiment sa ozbiljnim posljedicama po građane i ekonomiju BiH.
Najnoviji primjer je prijedlog Mie Karamehić-Abazović, rijaliti poslanice koja želi malo slave, ne razumije se u ekonomiju, a usudila se da predloži ovu zakonsku izmjenu.
Time pokušava da uvrsti igre na sreću u sistem indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, u cilju oporezivanja djelatnosti koja već sada u milionskim iznosima puni lokalne, entitetske i državni budžet, te zapošljava hiljade građana širom naše zemlje.
U pitanju je još jedan primjer političkog populizma zasnovanog na elementarnom nepoznavanju ekonomije, poreskog sistema i evropske prakse, ali i svjesnog manipulisanja javnošću radi krpljenja budžetskih rupa i kratkoročnih političkih poena. S obzirom na veliko neznanje i elementarno nepoznavanje ekonomije, šta je sljedeće što možemo očekivati od Mie Karamehić-Abazović – da predloži uvođenje PDV- na svaku bankarsku transakciju?!
Elementarno nepoznavanje ekonomije
Posebno zabrinjava manipulacija brojkama. Ukupan prihod industrije (GGR) iznosi oko 120 miliona KM godišnje, a ne 1,8 milijardi KM kako se paušalno i netačno plasira u javnosti. Od tog iznosa već se oko 35 miliona KM direktno odvaja kroz poreze i naknade, što znači da je djelatnost već sada značajno oporezovana.
Zato tvrdnje da se radi o „neoporezovanom sektoru“ jednostavno ne stoje. Igre na sreću već funkcionišu kroz specijalni porezni režim, sa efektivnim opterećenjem od oko 30 posto, upravo zato što se ne radi o klasičnoj robi ili usluzi na koju se može mehanički primijeniti PDV.
To je najbolji dokaz da oni koji zagovaraju ovaj prijedlog ili ne razumiju šta je uopše PDV i kako funkcioniše, ili svjesno ignorišu činjenice kako bi, bez ikakvog rada i truda, skupili što više jeftinih političkih poena uoči predstojećih opštih izbora.
Argumentacija koja se plasira u javnosti pokazuje da pojedini predlagači i dalje razmišljaju u kategorijama žetona i aparata, ignorišući činjenicu da je tržište igara na sreću već odavno digitalno, centralno nadzirano i u velikoj mjeri online. Na takvim pogrešnim pretpostavkama ne može se graditi nikakva ozbiljna fiskalna politika.
Apsurna ideja u odnosu na druge branše
Uvođenje PDV-a na klađenje i igre na sreću bilo bi ekonomski jednako apsurdno kao da se PDV obračunava na svaku bankarsku transakciju – na svaki prenos novca, svaku uplatu, svaki kredit ili isplatu štednje. Kao što banke ne plaćaju PDV na novac koji prolazi kroz sistem, već se oporezuju kroz druge, ciljane mehanizme, tako se i igre na sreću u cijelom uređenom svijetu oporezuju posebnim porezima i naknadama, a ne PDV-om.
Isto tako, kod prodaje lijekova postoji nabavna i prodajna cijena, a dodana vrijednost se određuje kao razlika između nabavne i prodajne cijene. U igrama na sreću takvo nešto ne postoji - odnosno dodanu vrijednost nije moguće odrediti i zbog toga se PDV na igre na sreću ne primjenjuje niti u jednoj zemlji na svijetu.
Evropsku praksu namjerno krše
U velikoj većini evropskih država igre na sreću su izuzete iz PDV sistema, upravo zato što PDV nije alat za ovu vrstu djelatnosti. Umjesto toga, koristi se oporezivanje marže, posebne naknade i stroga regulacija tržišta. Pozivanje na „evropske standarde“, uz istovremeno ignorisanje evropske prakse, predstavlja svjesno obmanjivanje javnosti. Naime, šesta direktiva Europske unije od 28.11.2006. godine jasno utvrđuje da igre na sreću nisu u sistemu PDV-a, nego u sistemu direktnih poreza, kao što je to sada slučaj u BiH, koja i pretenduje da postane članica EU. Da im to neće poći za rukom, dokazuju i prethodni pokušaji političara u BiH da nametnu PDV na igre na sreću koji su propali na državnom nivou. Slične ideje nisu prošle ni u zemljama regije koje su svoje zakonodavstvo uskladile sa EU propisima.
