Godinama političari u Bosni i Hercegovini građanima ponavljaju kako imaju pravo birati ne samo političke stranke nego i ljude koji će ih predstavljati.
Preferencijalno glasanje predstavljano je kao jedan od najvažnijih demokratskih iskoraka jer biraču daje mogućnost da nagradi kvalitetnog kandidata bez obzira na njegovo mjesto na listi. Međutim, kada se zagrebe ispod površine, postavlja se pitanje da li je to pravo danas stvarno ili je ostalo tek kao dekor kojim se stvara privid demokratičnosti.
Ideja otvorenih lista bila je jednostavna – građani bi svojim glasovima mogli promijeniti redoslijed kandidata koji su odredile stranačke centrale. Na taj način političke partije bile bi primorane kandidovati kvalitetne ljude, a kandidati bi morali graditi povjerenje među biračima, a ne isključivo među stranačkim rukovodstvima. U teoriji, to je jedan od najpravednijih izbornih modela. U bosanskohercegovačkoj praksi pretvoren je u mehanizam koji gotovo da više nema nikakvu svrhu.
Prvi korak ka obesmišljavanju preferencijalnog glasanja bio je povećanje unutarstranačkog cenzusa sa deset na dvadeset posto. Na prvi pogled, razlika ne izgleda dramatično, ali u političkoj matematici ona znači gotovo nepremostivu prepreku. Posebno je to vidljivo na izborima za kantonalne skupštine gdje pojedine liste imaju i po četrdeset kandidata. U takvim okolnostima osvojiti petinu svih glasova koje dobije politička stranka nije izazov – to je gotovo nemoguća misija.
Istina je da postoje pojedinci kojima je to uspjelo. Međutim, upravo činjenica da se godinama spominju ista dva ili tri imena pokazuje da govorimo o izuzecima, a ne o pravilu. Nijedan demokratski sistem ne može se braniti primjerima koji se dešavaju jednom u nekoliko izbornih ciklusa.
Ako je cilj preferencijalnog glasanja bio povećati utjecaj birača, onda su posljednje izmjene Izbornog zakona otišle upravo u suprotnom smjeru. Ranije je birač mogao dati preferencijalni glas većem broju kandidata sa iste liste, dok će sada moći označiti samo tri osobe. Kao da to nije dovoljno, na novim biračkim listićima više neće biti ni imena kandidata, već će se ona nalaziti na posebnom pomoćnom listu. Objašnjenje da će to ubrzati ili unaprijediti izborni proces teško može uvjeriti bilo koga ko je ikada stajao u redu na biračkom mjestu. Naprotiv, sasvim je izvjesno da će novi sistem izazvati dodatne gužve, sporije glasanje i nervozu među biračima, zbog čega će mnogi odustati od traženja kandidata i jednostavno zaokružiti samo političku stranku.
Upravo tu dolazimo do suštine problema. Kome odgovara da građani što manje koriste preferencijalni glas?
Sigurno ne kandidatima koji uživaju podršku birača, ali nisu miljenici stranačkih vrhova. Najviše odgovara partijskim centralama koje sastavljaju liste i određuju ko će biti na vrhu. Što je teže preskočiti redoslijed koji je odredila stranka, to je veća moć onih koji taj redoslijed sastavljaju. U takvom sistemu lojalnost predsjedniku stranke postaje važnija od povjerenja građana.
Posebno je zanimljivo poređenje s evropskim državama na koje se Bosna i Hercegovina često poziva kada govori o izbornim reformama. Hrvatska ima unutarstranački prag od deset posto, Češka pet posto, Slovačka tri posto, Bugarska sedam posto. Njemačka je otišla još dalje i građanima omogućila dva glasa – jedan za kandidata, drugi za političku stranku. U Bosni i Hercegovini, međutim, umjesto širenja prava birača svake izmjene donose nova ograničenja. Paradoksalno je da zemlja koja se deklarativno zalaže za evropske standarde bira rješenja koja birače čine sve manje važnim.
Zbog svega toga postavlja se možda i najneugodnije pitanje – ima li preferencijalno glasanje u Bosni i Hercegovini danas ikakav smisao? Ako je vjerovatnoća da kandidat promijeni redoslijed na listi svedena na minimum, ako se broj preferencijalnih glasova ograničava, a pronalazak kandidata dodatno otežava, onda građanima ostaje samo iluzija da odlučuju. Suštinska odluka i dalje ostaje u rukama političkih stranaka.
Možda bi poštenije bilo potpuno ukinuti preferencijalno glasanje nego održavati sistem koji postoji samo na papiru. Još bi bolje bilo vratiti njegovu izvornu svrhu – smanjiti unutarstranački prag, omogućiti biračima da daju više preferencijalnih glasova i pojednostaviti biračke listiće kako bi građani zaista mogli birati ljude, a ne samo stranačke logotipe.
Demokratija nije broj zakona koji postoje niti broj reformi koje se usvoje. Demokratija se mjeri time koliko glas običnog čovjeka zaista vrijedi. A kada se stvore pravila zbog kojih je gotovo nemoguće promijeniti ono što su stranačke centrale unaprijed odredile, onda je sasvim opravdano zapitati se da li Bosna i Hercegovina još uvijek ima preferencijalno glasanje ili samo veoma uspješnu iluziju da ga ima.
