U posljednjih više od godinu dana društveno-političku scenu u Srbija obilježavaju protesti koji su postali simbol nezadovoljstva dijela javnosti političkim prilikama, institucijama i načinom upravljanja državom.
Iako se dinamika protesta mijenjala kroz vrijeme, njihov kontinuitet je otvorio pitanje da li se energija društvenog bunta može preliti i na druge države regije, posebno na Bosna i Hercegovina, gdje mladi ljudi često izražavaju nezadovoljstvo socioekonomskim perspektivama.
Protesti u Srbiji karakteristični su po kombinaciji građanskog aktivizma, studentskog organiziranja i povremenog masovnog izlaska na ulice većih gradova, uključujući Beograd. Ključni zahtjevi demonstranata uglavnom su bili vezani za institucionalnu odgovornost, medijske slobode i političke reforme. Iako je intenzitet protesta varirao, njihova dugotrajnost pokazuje da postoji značajan dio društva koji želi političke i društvene promjene.
U Bosna i Hercegovina situacija je drugačija, iako se često u javnom diskursu postavlja pitanje da li mlade generacije mogu postati pokretač sličnih društvenih procesa. Bosanskohercegovačko društvo je politički kompleksnije zbog ustavnog uređenja, regionalnih podjela i višeslojne institucionalne strukture, što otežava stvaranje jedinstvenog protestnog pokreta na državnom nivou. Ipak, nezadovoljstvo mladih ljudi nije nevidljivo — ono se često manifestira kroz individualnu odluku o odlasku iz zemlje, a ne kroz masovne ulične proteste.
Grad Sarajevo povremeno je bio mjesto okupljanja građana koji su tražili pravdu u pojedinim društvenim slučajevima ili protestirali zbog političkih odluka. Međutim, ti protesti nisu trajno transformirani u široki generacijski pokret koji bi imao kontinuitet sličan onome u Srbiji. Sociolozi često ističu da mladi u BiH imaju snažan osjećaj političke apatije, ali i skepsu prema mogućnosti da protesti proizvedu stvarne sistemske promjene.
Razlika između dvije zemlje ogleda se i u strukturi društvenog nezadovoljstva. U Srbiji su protesti u određenim periodima dobivali organizacionu stabilnost kroz studentske mreže i građanske inicijative. U BiH, društvena fragmentacija i politička polarizacija često otežavaju stvaranje jedinstvenog fronta mladih koji bi djelovao izvan lokalnih ili tematskih okvira.
Pitanje prelijevanja protestne energije nije samo političko, nego i generacijsko. Mladi u cijeloj regiji suočavaju se sa sličnim problemima – nesigurnim zapošljavanjem, sporim društvenim napretkom i osjećajem da glas nove generacije nema dovoljnu težinu u političkom sistemu. Ipak, društveni pokreti ne nastaju samo iz nezadovoljstva, nego i iz organizacione strukture, liderstva i jasne vizije promjena.
U tom kontekstu, mnogi analitičari smatraju da eventualne promjene u regiji neće nužno doći kroz kopiranje modela protesta iz jedne države u drugu, nego kroz lokalno prilagođene oblike građanskog aktivizma. Mladi u Bosna i Hercegovina možda neće mehanički preuzeti protestni model iz Srbija, ali društveni pritisak, posebno kroz digitalne mreže i regionalnu povezanost, može dugoročno oblikovati političku svijest nove generacije.
Na kraju, pitanje nije samo da li se talas protesta prelijeva preko granica, nego da li će mlade generacije u regiji pronaći zajednički jezik društvene promjene. Ako politički i ekonomski izazovi ostanu, vrlo je moguće da će upravo mladi ljudi, kroz različite oblike građanskog aktivizma, biti pokretači budućih transformacija društva – bilo kroz proteste, bilo kroz druge forme javnog djelovanja.
