Bivši premijer Republike Srpske Vladimir Lukić preminuo je danas u Banjoj Luci, saopćio je Univerzitet u ovom gradu gdje je on radio kao prvi dekan Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta.
Lukić je bio drugi premijer Republike Srpske koji je Vladu bh. entiteta vodio od januara 1993. do augusta 1994. godine.
U godinama nakon rata on je na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu svjedočio u procesu protiv Ratka Mladića.
Tada je sugerisao da je rukovodstvo bosanskih Srba jednako tretiralo sve građane bez obzira na nacionalnu pripadnost. Njegova vlada je, tvrdio je, policiji i vojsci izdavala naloge da koriste "sva legalna sredstva" kako bi se zaštitilo stanovništvo. Ipak, navodio je da nije bilo moguće kontrolisati situaciju na terenu, između ostalog i zato što su lokalne vlasti bile do te mjere samostalne da je Republika Srpska tokom rata funkcionisala kao "konfederacija opština".
Prije nego što je postao premijer RS-a, Lukić je bio delegat srpskog rukovodstva za vezu sa Unproforom i na toj funkciji je, priznao je, primao česte prigovore međunarodnih predstavnika zbog napada na sarajevske civile sa artiljerijskih i snajperskih položaja bosanskih Srba.
Kazao je, međutim, da je Unprofor "bio pristrasan jer je uvijek polazio od pretpostavke da su za incidente odgovorni Srbi, a nije reagovao na Lukićeve pritužbe zbog zločina nad srpskim civilima u gradu".
Da su zločine nad nesrpskim civilima činili pripadnici vojske Republike Srpske tužilac je tada dokazivao i pomoću svjedokovog pisma u kojem je upozorio Mladićev Glavni štab da njegovi vojnici pljačkaju, ubijaju i siluju civile na sarajevskoj Grbavici i u drugim mjestima.
Tada je Lukić nastojao da relativizuje svoj tadašnji stav, pa je rekao da je bilo ljudi koji su se "prikačili" vojsci i "radili šta su htjeli", a on ih je nazvao pripadnicima VRS zato što su bili u uniformi, pisao je Centar za tranzicijsku pravdu.
U Mladićevom ratnom dnevniku se navodi da mu je Lukić u martu 1993. rekao da vojnici siluju "čak i Srpkinje", a Lukić je u jednom izvještaju zabilježio da "čak ni Srbi nisu više sigurni".
On je tada u Hagu kazao da riječ "čak " nije koristio u ovom kontekstu, ali da ipak stoji iza tih navoda.
Kazao je da je htio da "naglasi" problem, jer "ako se napadaju Srpkinje koje su imale zaštitu svojih muževa, šta se tek radi sa drugim ženama".
