Hamdo Velić i njegove kolege iz Federalne uprave civilne zaštite, ujutro 6. februara, bili su na obuci iz deminiranja kada su saznali da je Tursku i Siriju pogodio razoran zemljotres. Informacije iz medija sugerisale su da bi mogli ići u misiju spašavanja.
Dok su o tome između sebe razgovarali javljeno im je da se spremaju za polazak. Bili su spremni već u podne, ali su ih administrativne prepreke spriječile da odmah krenu.
"Bio je dogovor da se krene avionom u ponedjeljak navečer, međutim, javili su nam da je primijenjen plan. Tada je odlučeno da jedna ekipa ide kopnom", prisjeća se Hamdo.
Vožnja od 60 sati
Bio je u grupi koja ide kopnom. Iz Sarajeva su krenuli u utorak, bilo je 6 sati navečer, sa dva kamiona i devet kombija. U svakoj kabini vozač i suvozač. Bila je to vožnja od 60 sati bez zaustavljanja. Dok jedan vozi, drugi odmara. U petak, u 2 sata ujutro, postavljali su kamp u Hatayu.
Dok se približavaju regijama pogođenim zemljetresom nailaze na prizore koji slute razmjere katastrofe. Nižu se scene kao iz filma apokalipse. Hamdo se prisjeća jednog sablasnog točenja goriva na oko 800 kilometara od Hataya. Dok su točili gorivo na benzinsku svraća kolona od šest kombija. Ono što su vozili Hamdu i kolege je sablaznulo.
"Stali smo na benzinsku pumpu, možda 800 kilometara od Hataya, da sipamo gorivo. Bio je dubok snijeg. Tu dolazi pet ili šest kombi vozila, puni su tabuta. Već smo počeli razmišljat šta nas čeka. Niko ništa ne govori, samo se zgledaš", prisjeća se Hamdo.
Dok se približavaju Hatayu, iz suprotnog formirana je nepokretna kolona motornih vozila. Djeluje nepregledno. U noći se vidi svjetla zaustavljenih automobila koja nestaju u beskraju.
"Idemo u jednom smjeru, a iz drugog smjera je kolona duga bar 150 kilometara, dvije trake, sve zakrčeno. Prelazi se preko jednog prijevoja. Odozgo vidiš samo farove. Ne može se dočarati kakav je to osjećaj", priča Hamdo.
Više od stotinu kilometara vozili su pokraj ljudi koji su pokušavali pobjeći od katastrofe. A onda su uronili u tamu. Zemljotros je uništio mrežu električnog napajanja.
"U jednom trenutku samo uđeš u tamu. Vidiš negdje u daljini da postoje svjetla, ali provincija Hatay je sva u tami", prisjeća se ovaj spasilac.
U grad Hatay ušli su po noći, mjesto je bilo bez osvjetljenja, pa u prvi mah nisu bili ni svjesnni razmjera katastrofe.
"Vidiš neku urušenu zgradu, ali kako su spasilačke ekipe uvijek na sigurnom području, to je negdje gdje nema ničega. Tako da nismo odmah mogli vidjet šta se dogodila", priča Hamdo Velić.
Cijelu noć su postavljali šatore. Hamdo je na teren prvi put otišao u dva sata popodne.
U gradu koji je nestao
"Tek tada sam vidio gdje sam došao. Nema riječi da se to opiše. Grad je nestao. Ne postoji više ulica. Devedeset posto zgrada je pogođeno zemljotreson, 60 posto je skroz srušeno", dok se prisjeća tog prizora u Hamdinom glasu osjete se jake emocije, a oči mu djeluju kao da bi lako mogao zaplakati.
Dok je prilazio mjestu na kojem će raditi šokirala ga je priča kolega iz prve smjene.
"Mi prilazimo zgradi, a čovjek nosi glavu. To mi je pričao kolega, Nisam bio u prvoj smjeni, ali bilo mi je jasno šta mogu očekivati, prisjeća se sagovornik etto.ba.
Njegova grupa radila je na ostataka zgrade ispod koje je, sumnjalo se, ostalo 110 žrtava.
Kompletna zgrada bila je srušena!
"Bila je to građevina od 13 spratova, ruševina je bila visoka nekih 6-7 metara", kaže Hamdo, pokušavajući izraziti koliko jezivo djeluje takav prizor.
Radi se oprezno, uklanjaju se komadi ploče, betona... Čitavo mjesto je u oblaku prašine. Kako podižu ostaci zgrada prašina se kovitla. Tmurno je uprkos suncu, vlada tama, teško se diše, ljudi se samo zgledaju. Vreće u kojima su leševi stoje na nekadašnjjim ulicama, službe koje ih trebaju odvesti ne stižu sve odjednom. Radi se neprekidno, 24 sata. Smjena koja odmara istobono je pripravna za hitne intervencije.
Ispod ruševina te zgrade pronašli su 90 tijela..
Hamdo Velić učestvovao je u dvije hitne intervencije. Ljudi su tvrdili da ispod jedne zgrade, koja je bila kompletno urušena, ima preživjelih. Ispostavilo se da je to tačno, ali Hamdo i ekpa sa kojom je radio nisu imali potrebnu opremu da ih spase. Ubrzo su stigle teške mašine i ljudi su spašeni.
Hamdo je, u nekoj ironičnoj igri sudbine, obuku za pomoć u zemljotresima prošao upravo u Turskoj, 2018. godine. Radi se neprekidno, 24 sata. Smjena koja odmara istobono je pripravna za hitne intervencije. Ispod ruševina te zgrade pronašli su 90 tijela.
Čovjek koji viče: "Cat, cat, cat..."
Sirene hitne pomoći u Hatayu su tih dana bile znak života.
"To je prvi put da mi je drago bilo čut hitnu. Kad po noći čuješ hitnu znaš da je neko živ", kaže Hamdo dodajući da je taj zvuk, kako su dani odmicali, bivao sve rjeđi. Emocije koje vladaju među ljudima nije lako opisati.
"Ima ljudi, i spasilaca, počnu plakati. Kada nađete djecu, gledate da te leševe vade barem oni koji nemaju djecu. Sjećam se, treće noći smo imali intevenciju u centru. Tu smo zatekli djevojku, 15-ak godina. S njom su bili još jedan mladić i djevojka. Oni nam kažu da je ta djevojka izgubila oca, brata i mamu. Ona stoji s nama, tužna je, a onda se malo smije. Ne znaš šta da joj kažeš", prisjeća se Hamdo.
Život je tih dana u Hatay bio dragocjeniji nego inače. Sve što simbolizira život imalo je neizmjernu vrijednost. Hamdo se prisjeća kako je spasio jednu mačku.
Radili smo na jednoj zgradi i morali smo napraviti pauzu. Tada prilazi čovjek, plače. Ne govori engleski, ali ponavlja: 'Cat, cat, cat...'. Dobro, gdje je? Kaže, treći sprat jedne nagete zgrade. Krenuli smo kolega i ja. Došli smo u stan, mačka stoji u hodniku, ne mrda. Kad smo je donijeli vlasniku, teško je reći ko se kome više obradovao, on mački ili ona njemu", prepričava Hamdo ovu sretnu epizodu.
Raj za lopove
O problemima sa kojim se se suočili neki spasilački timove iz Evrope, Hamdo kaže da je čuo samo iz vijesti:
"Čitali smo o tome, nekoj pucnjavi, bili smo na istom terenu, ali nismo to doživjeli."
Nepijateljstvo nisu osjetili nijednog trenutka, a negativna strana nakon ovakve katastrofe bila je pojava pljačkaša.
"Pljačke ima, tako je u svim katastrofama. Ostalo je bar 60 posto praznih stanova, uglavnom nisu zaključani, to je raj za lopove. Kao što spasioci idu da spašavaju, garantujem da ima i ljudi koji idu da kradu“, kaže Hamdo, dodajući vojska osiguravala situaciju na terenu.
"Vojska je patrolirala, idu po dvojica-trojica sa puškama. Oni su sve rješavali, ako je trebala pratnja, ako je trebalo nekog usmjeriti. Nijednog trenutka nismo osjetili neko neprijateljstvo", navodi naš sagovornik.
U pazama javlja se želja da saznaju kako je Hatay izgledao prije zemljotresa. Otvaraju slike i snimke na internetu.
"To je bio strašno lijep grad. Rijeka protiče kroz grad, okolo su planine. Palme. Prelijep grad. Tražili smo da vidimo kakav je bio. Sad ti više navigacija ne vrijedi, nestala ulica, nema puta."
Posljednji dan u Hatayu bio mu je najteži:
"Pronašli smo kompletnu porodicu, čovjek, žena i četvero ili petero djece. Sjećam se da su bili blizanci i jedna djevojčica. Za spasioce, lakše bi bilo spasiti sto ljudi, nego pronaći jednog mrtvog. Kada znaš da je neko živ dobiješ i elan. Ovako nalaziš leševe, nekom fali ruka, noga, neki je bez glave, neki slijepljen. To je stresno. Uvijek bi više volio raditi teži posao a da su živi u pitanju, nego vadit mrtve. To se ureže, koliko god odbacuješ od sebe. Nešto se skuplja u stomaku, veže se neki čvor. Izvućeš dnevno 10, 15 leševa."
Sef pun para ne vrijedi ništa
Hamdo je, u nekoj ironičnoj igri sudbine, obuku za pomoć u zemljotresima prošao upravo u Turskoj, 2018. godine. Sada kaže da je iskustvo u Hatayu potpuno promijenilo njegov pogled na svijet:
"Ovo što sam vidio u Turskoj obezvrijedilo mi je sve materijalne vrijednosti. Vidiš kako sve nestane. Svi su kao izgubljeni. Ne postoje riječi da to opišeš, da možeš nekom dočarat. Bio sam i na drugim intevencijama, ali ovo nisam vidio. Za 40-50 sekundi 50.000 mrvih."
Prisjeća se i situacije kojom ilustrira takav doživljaj svijeta:
"Nađeš situaciju, majka zagrlila dvoje djece i tako ostali. Imali smo situaciju, bio je čovjek s nama na terenu, govorio je engleski, bio je vojno lice. Pokazuje nam zgradu, vidi se kauč. Kaže, ovo je moj stan. Dvoje djece i žena su mu ostali pod ruševinama, nisu bili pronađeni. Kasnije su ih pronašli. U tom stanu smo našli sef pun para. Čovjek to ne gleda. Ništa mu ne predstavlja."
Hamdo Velić ne voli kada za njega kažu da je heroj. Smatra da je radio samo ono što mu je posao i za što je obučen. Zbog toga ne voli javno pričati o svemu što je vidio u Hatayu. Ipak, shvata i potrebu za pozitivnim pričama:
"Čini mi se da ljudi traže bilo šta pozitivno, samo da se za to uhvate i da to mogu. Nekako je sve nagativno. A ja ne volim da se o meni govorio kao o nekom heroju. Sutra neću moći pomoći nekome, i šta onda", zaključuje Hamdo Velić na kraju razgovora za etto.ba.
