Od Naserovih sumnji do Sadamovih raketa i iranskih prijetnji, postrojenje Negev i dalje se smatra simbolom izraelske strateške moći.
Iranski režim odgovara na napade na Natanz ciljajući objekt u Negevu, koji je prethodno preživio egipatske zračne napade i iračke rakete Scud.
Od Naserovih prvih sumnji 1967. godine, preko Sadamovih Scud raketa 1991. godine, do iranskih raketa u posljednjim satima, nuklearni centar Dimona oduvijek je bio simbol izraelske moći i, stoga, važna meta za njegove neprijatelje. Posebna meta koja, kao i svaki simbol, nosi dvosmisleno značenje koje se mijenja u skladu s vremenom i okolnostima.
Izraelci su oduvijek slijedili politiku poricanja, ili barem strogog nekomentiranja. Čak i danas, ako pitate bilo kojeg vladinog glasnogovornika, iako je općepoznato da zemlja posjeduje između 100 i 200 atomskih bombi više od dvije decenije, uključujući snažne termonuklearne bojeve glave postavljene na najnovijoj generaciji balističkih raketa, odgovor ostaje da Izrael ne namjerava biti prva zemlja s nuklearnim arsenalom na Bliskom istoku. Bilo je slučajeva kada su izraelski novinari i naučnici bili prisiljeni cenzurirati svoje knjige i zabraniti publikacije koje su otvoreno obrađivale ovo pitanje.
Međutim, "javna tajna" nuklearnog oružja u Dimoni počela se otkrivati visinskim izviđačkim letovima egipatskih borbenih aviona u maju 1967. Šestodnevni rat bio je neizbježan i predsjednik Gamal Abdel Nasser nastojao je provjeriti obavještajne informacije prema kojima, u blizini malog grada Dimone u Negevu, Izraelci grade svoje atomsko oružje.
Ben Gurionov plan
Projekat je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća pokrenuo harizmatični osnivač države, David Ben Gurion. Vodeća ideja bila je ona koja je prožimala mnoge izraelske političare i vojne vođe nakon Holokausta: "nikad više". Država, stvorena samo tri godine nakon Holokausta, nikada više neće dozvoliti istrebljenje Jevreja.
Iz ovog principa proizašla je i ideja o izraelskom "isključenju", prema kojoj bi zemlja mogla zaobići međunarodno pravo, Ženevske konvencije, pa čak i prigovore svog američkog saveznika. Po tom mišljenju, Izrael ne samo da je imao pravo da posjeduje nuklearno oružje, već i da uništi nuklearne kapacitete svojih protivnika. To je konkretizovano bombardovanjem iračkog reaktora u Osiraku 1981. godine, onim u Deir ez-Zoru u Siriji 2007. godine i napadima posljednjih godina na postrojenja u Iranu. Sjedinjene Američke Države bile su protiv izraelskog nuklearnog programa, dok je Šimon Peres odigrao ključnu ulogu u osiguravanju francuske saradnje.
Objekt u Dimoni izgrađen je u velikim podzemnim bunkerima. Prema izvorima, 1967. godine, u pripremi su bile samo dvije ili tri rudimentarne nuklearne naprave, ali su bile snažno branjene. Izraelski avion Mirage koji je greškom ušao u zračni prostor područja oboren je bez upozorenja. Područje je bilo okruženo minskim poljima i bodljikavom žicom, što je onemogućilo prilazak sa zemlje.
Tokom Jomkipurskog rata 1973. godine, iznenadni egipatsko-sirijski napad iznenadio je Izrael. Na trenutak je opstanak države bio doveden u pitanje, do te mjere da je tadašnja premijerka Golda Meir naredila otvaranje nuklearnih silosa. Ova akcija je navela Pentagon da pošalje tenkove, rakete i municiju kako bi se izbjegla eskalacija u nekonvencionalni sukob.
Zabranjene fotografije
Godine 1986, nuklearni tehničar Mordechai Vanunu ponovo je privukao međunarodnu pažnju na Dimonu, objavljujući šezdesetak fotografija tajno snimljenih unutar objekta i dokumentirajući program koji je Izrael učvrstio kao šestu nuklearnu silu na svijetu.
Ovaj razvoj događaja je možda uticao i na odluku Sadama Huseina tokom Zalivskog rata 1991. godine, kada je ispalio oko 40 Scud raketa na Izrael, od kojih su neke, za koje se sumnjalo, ciljale Dimonu. Tačan broj i lokacije udara ostaju tajna. Međutim, iračka propaganda je ovo iskoristila da tvrdi da je "cionističko nuklearno oružje" osporavano.
Ista retorika dolazi i danas iz Teherana. Iranski argument odražava stav koji je decenijama prevladavao u arapskom svijetu: zašto je Izraelu dozvoljeno da ima nuklearno oružje, a drugima nije?
Čak i danas, izraelska cenzura je i dalje vrlo jaka. Javni su samo podaci o šteti nanesenoj civilima u Dimoni i Aradu, dok se ništa ne otkriva o tajnim bunkerima. Nije čak ni jasno da li se nuklearno oružje još uvijek nalazi u starim silosima.
U tom kontekstu, Teheran može nastaviti govoriti o "pobjedi" nad atomskim centrom: pogođen je simbol, ne nužno vojna infrastruktura. Slično tome, prethodne izjave o konačnom uklanjanju iranske nuklearne prijetnje ponovo su dovedene u pitanje nedavnim događajima, čiji ishod ostaje neizvjestan
