Prihodi od koncesionih naknada u Bosni i Hercegovini prošle godine zabilježili su ozbiljan pad od oko 17 posto, što dodatno otvara pitanje kontrole nad eksploatacijom prirodnih resursa i odgovornosti institucija koje bi taj sistem trebale nadzirati. Istovremeno, dugovanja koncesionara prema državi premašila su devet miliona konvertibilnih maraka, a stvarni iznos bi mogao biti i veći, jer pojedine institucije i dalje ne dostavljaju potpune podatke.
Preliminarna analiza Transparency Internationala u BiH pokazuje da je udio koncesionih naknada u ukupnim javnim prihodima pao sa 1,2 na svega 1,02 posto. Ovakav trend ne ukazuje samo na slabiju naplatu, već i na dublje, sistemske probleme u načinu na koji se upravlja prirodnim resursima – od dodjele koncesija, preko nadzora, pa sve do naplate obaveza.
Iz Transparency Internationala upozoravaju da nedostatak transparentnosti ne proizvodi samo finansijsku štetu, već i ozbiljne ekološke i društvene posljedice. Slab institucionalni nadzor omogućava koncesionarima da izbjegavaju svoje obaveze, dok se ugovori često realizuju uz brojne nepravilnosti. Takva praksa, kako ističu, direktno ugrožava životnu sredinu, ali i sigurnost građana, te dodatno narušava ionako krhko povjerenje javnosti u institucije.
Dodatni problem predstavlja i činjenica da su koncesione naknade u Bosni i Hercegovini među najnižima u regionu. Stručnjaci i politički akteri sve glasnije zagovaraju njihovo povećanje, kao i uvođenje varijabilnog dijela koji bi pratio kretanja tržišnih cijena sirovina i energije. Time bi se, barem djelimično, spriječilo da država ostaje bez značajnog dijela prihoda u periodima kada cijene resursa rastu, a profiti koncesionara eksplodiraju.
Posebno osjetljivo pitanje je raspodjela prikupljenih sredstava. Lokalne zajednice, koje snose najveći teret eksploatacije – od zagađenja do degradacije prostora – često dobijaju minimalan dio prihoda, iako se upravo na njihovoj teritoriji resursi koriste i iscrpljuju. Sve češće se zato traži model koji bi osigurao pravedniju raspodjelu i direktnu korist za stanovništvo pogođeno koncesionim projektima.
Problemi, međutim, počinju još u samom postupku dodjele koncesija. Umjesto javnih i transparentnih tendera, praksa samoinicijativnih ponuda postala je gotovo pravilo. To u startu favorizuje određene investitore i otvara prostor za sumnje u pogodovanje i netransparentne dogovore iza zatvorenih vrata. Stručnjaci upozoravaju da takav sistem obesmišljava tržišnu konkurenciju i onemogućava državi da izabere najpovoljniju ponudu.
Na terenu se, dodatno, pojavljuju i sofisticiraniji načini zaobilaženja zakona. Jedan od njih je takozvana fragmentacija projekata, posebno vidljiva kod izgradnje solarnih elektrana. Investitori projekte namjerno dijele na manje cjeline kako bi izbjegli pragove koji bi ih obavezali na dodjelu koncesije i strožiji nadzor. Time se formalno ostaje u zakonskim okvirima, ali se suštinski izigrava cijeli sistem.
Učesnici nedavne stručne konferencije saglasni su da koncesije mogu biti snažan pokretač ekonomskog razvoja, ali samo ako se upravlja njima transparentno, uz jasno definisana pravila i efikasan nadzor. Ključne preporuke uključuju uspostavljanje javnih registara svih koncesionih ugovora, potpunu digitalizaciju podataka, kao i usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa standardima i direktivama Evropske unije.
Sve dok se koncesije dodjeljuju netransparentno, dugovi gomilaju, a institucije zatvaraju oči pred kršenjem ugovora, Bosna i Hercegovina će nastaviti gubiti milione – dok prirodni resursi, jednom iscrpljeni, više nikada neće moći biti vraćeni.
