Bosna i Hercegovina ostaje jedna od država Zapadnog Balkana najizloženijih djelovanju stranih sila, ali način na koji pojedine zemlje grade svoj uticaj značajno se razlikuje. Dok Kina svoj položaj jača prije svega kroz infrastrukturne projekte, kredite i ekonomske investicije, ruska strategija u BiH mnogo je više usmjerena na politički prostor, društvene podjele i informacijski rat.
Moskva godinama gradi mrežu političkog uticaja oslanjajući se na postojeće etničke tenzije, osporavanje euroatlantskih integracija i širenje narativa koji produbljuju nepovjerenje među narodima u Bosni i Hercegovini. Za razliku od ekonomskih ulaganja koja ostavljaju mjerljive rezultate, ruski pristup temelji se na političkom djelovanju koje ima dugoročne posljedice po stabilnost zemlje.
Jedan od najvažnijih oslonaca takve politike predstavlja političko rukovodstvo Republike Srpske. Kroz bliske veze s Moskvom godinama se promoviraju stavovi koji dovode u pitanje autoritet međunarodnih institucija, osporavaju odluke visokog predstavnika te odbacuju evropski i NATO put Bosne i Hercegovine. Paralelno s tim, kontinuirano se plasiraju poruke koje Dejtonski mirovni sporazum prikazuju kao nametnuti okvir, dok se u javnosti održavaju narativi o navodnoj ugroženosti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu.
Takva retorika nije usmjerena samo prema političkim elitama. Ona pronalazi prostor i u dijelu javnosti kroz pozivanje na pravoslavlje, panslavizam i tradicionalne vrijednosti, stvarajući percepciju Rusije kao prirodnog zaštitnika srpskih interesa na Balkanu.
Posebno pogodno tlo za širenje ovih poruka predstavlja složen i fragmentiran medijski prostor Bosne i Hercegovine. Postojanje odvojenih javnih emitera, različitih političkih interpretacija i medijskih narativa omogućava ciljano plasiranje dezinformacija prema različitim etničkim zajednicama. Umjesto približavanja stavova, takvo okruženje dodatno produbljuje podjele i otežava izgradnju zajedničkog političkog prostora.
Za razliku od političkog uticaja, rusko ekonomsko prisustvo u Bosni i Hercegovini danas je znatno skromnije. Evropska unija ostaje uvjerljivo najvažniji trgovinski partner zemlje, dok ruski udio u ukupnoj trgovini čini tek mali dio ukupnog obima razmjene.
Najpoznatiji primjer ruskih investicija ostaje Rafinerija nafte Brod. Međutim, umjesto očekivanog razvoja, poslovanje ovog preduzeća obilježili su veliki finansijski gubici, smanjenje broja zaposlenih i višestruko povećanje dugovanja. Nakon požara 2018. godine rafinerija je prestala s preradom nafte, pa njena vrijednost danas mnogo više leži u geopolitičkom nego u ekonomskom značaju.
Dodatni izazov predstavlja mogućnost da Bosna i Hercegovina bude iskorištena kao tranzitna tačka za zaobilaženje međunarodnih sankcija uvedenih Rusiji nakon početka rata u Ukrajini. Takav scenario mogao bi zemlju dovesti u ozbiljan politički i ekonomski rizik te dodatno zakomplikovati njen evropski put.
Sve ukazuje na to da ruska strategija u Bosni i Hercegovini nije zasnovana na velikim investicijama niti razvojnim projektima, već prije svega na očuvanju političkog uticaja kroz produbljivanje postojećih podjela, osporavanje zapadnih integracija i jačanje narativa koji destabiliziraju ionako složen politički sistem države. Upravo institucionalna slabost Bosne i Hercegovine ostavlja dovoljno prostora da takav model djelovanja i dalje daje rezultate.
