Aleksandar Raković, istaknuti zagovornik velikosrpskog šovinizma i koncepta „srpskog sveta“, ponovo je potvrdio svoje kontroverzne stavove o nacionalnom jedinstvu Srba, ovoga puta izjavama koje idu od vrtića do udžbenika istorije.
Naime, Raković je iznio tvrdnje koje se direktno protive međunarodnom poretku i suverenitetu susjednih država, pozivajući na sustavno jačanje nacionalne svijesti kod djece i mladih.
Prema njegovim riječima, u budućim „jedinstvenim“ udžbenicima trebalo bi dodatno naglasiti prisustvo Srba izvan granica Srbije, uključujući Republiku Srpsku, Crnu Goru i sve druge prostore na kojima su Srbi živjeli ili danas žive. „Učvršćivanje svijesti o jedinstvu srpskog naroda je suštinski bitno, jer je srpski narod jedan i nedjeljiv. Srpski narod danas je omeđen nametnutim granicama koje su nastale protiv njegove volje“, poručio je Raković, ne skrivajući stav da granice BiH i Crne Gore, prema njegovom mišljenju, ne zaslužuju respekt.
Raković se pritom poziva na historijske događaje iz 1918. godine, kada je, kako tvrdi, srpski narod stvorio jedinstvenu državu, da bi je „stranci razbili kako bi ga podijelili“. Prema njegovom viđenju, te granice trebaju se smatrati privremenim dok se ne uspostavi „redovno stanje“ – a to je, po njemu, ujedinjena srpska država.
Njegove tvrdnje ne staju na tome. Raković je pohvalio i Svesrpski sabor, nazvavši usvojenu deklaraciju dobrom osnovom za zaštitu „nacionalnih interesa“, te naglasio da bi Crna Gora trebala biti istaknutija u budućim svesrpskim deklaracijama. Prema njegovim riječima, Republika Srpska i Crna Gora nisu međunarodna pitanja, već unutrašnja stvar srpskog naroda, te bi se sve tri teritorije – Srbija, RS i Crna Gora – trebale smatrati dijelovima onoga što je nazvao „Njegoševa Srbija“.
Raković, poznat po svojim provokativnim i šovinističkim izjavama, ranije je sugerisao da bi pobjeda Donalda Trumpa na američkim izborima trebala biti iskorištena za pokretanje procesa koji bi doveo do odvajanja Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Njegove riječi jasno pokazuju kontinuitet velikosrpskih težnji koje, osim političkog narativa, otvaraju ozbiljna pitanja o destabilizaciji regiona.
Ove izjave, koje se kreću od obrazovanja djece do međunarodnih teritorijalnih zahtjeva, predstavljaju direktan izazov stabilnosti i suverenitetu susjednih država. Rakovićeva retorika pokazuje koliko je opasno kada pojedinci koriste historijske reference i školstvo kao alat za ideološko širenje velikosrpskog programa – i koliko lako takvi stavovi mogu utjecati na političke tokove i odnose u regionu.
Dok međunarodna zajednica često upozorava na opasnosti revizionizma i šovinizma, Rakovićeve izjave su jasan primjer da su takve ideje žive, da se institucionalno podržavaju i da se u nekim dijelovima društva pokušavaju normalizovati od vrtića do visokoškolskog obrazovanja.
U konačnici, poruka je jasna: za Aleksandra Rakovića i njegove pristalice granice su samo privremeni problem, dok „srpski svet“ ostaje trajni cilj, a buduće generacije trebaju biti pripremljene da ga prihvate kao neupitnu realnost.
