Obično članak ili kolumna ne počinje citatom jedne rečenice. Najčešće se počinje uvodom, a tek nakon naslova može se pojaviti važan citat, referenca ili politička primjedba.
Ipak, nešto neobično se dogodilo nedavno. Izraz iz naslova ovog članka odjeknuo je među političkim posmatračima širom svijeta – muslimanima i nemuslimanima, od Istoka do Zapada, od Sjevera do Juga, uključujući Izraelce, Armence i Grke. Ta fraza je brzo postala dio globalnih političkih rasprava i komentara.
Produbimo raspravu jednostavnim pitanjem: Čiji je ovo rat? To je danas jedno od najčešće postavljanih i najšire raspravljanih pitanja.
Da li je svijetu zaista bio potreban takav rat? Koliko je Iran bio opasan za region, za Sjedinjene Američke Države ili za Izrael?
Nakon prošlogodišnjeg Dvanaestodnevnog rata, Iran se uglavnom okrenuo unutrašnjim pitanjima. Međutim, iznenada je Izrael – ponašajući se kao da će Iran postati prijetnja za 10, 20 ili čak 50 godina – pokrenuo još jedan direktan napad, nakon ranijih udara na Liban, Gazu i Siriju.
Mnogo toga se može reći i raspravljati o ovom sukobu. Ali jedno se sve češće jasno izgovara: rat nije počeo zato što su pregovori između Irana i SAD-a propali. Naprotiv, Izrael je djelovao upravo u trenutku kada su pregovori napredovali i kada se otvarala mogućnost mira. Zbog toga se ovaj rat sve češće ne doživljava kao američki, već kao izraelski rat.
Jedno nedavno istraživanje u Evropi, Kanadi i SAD-u dalo je zapanjujuće rezultate. U prosjeku oko 55% ispitanika opisuje sukob kao izraelski rat, dok ga približno 20% vidi kao američki. Za državu koja tvrdi da vodi rat u ime vlastitih interesa, takva percepcija predstavlja ozbiljan politički problem.
SAD ne uspijevaju uvjeriti vlastito stanovništvo u neophodnost ovog rata. Ne uspijevaju uvjeriti ni NATO, niti dugogodišnje evropske saveznike.
Cilj rata
Dakle, šta je bio stvarni cilj ovog rata?
Ako se sluša američki predsjednik Donald Trump, objašnjenja često zvuče kao unutrašnja politička retorika – izjave koje imaju malo težine u globalnoj politici.
Tokom invazije na Irak bilo je lakše uvjeriti svijet. Tada je postojalo svega nekoliko velikih međunarodnih emitera, a informacije koje su dolazile s tih kanala oblikovale su globalno javno mnijenje. Ako je američka administracija u nešto vjerovala, vjerovala je i većina javnosti, a ostatak svijeta nije imao mnogo alternativnih izvora.
Danas je situacija potpuno drugačija. Mlađa generacija, duboko pogođena događajima u Gazi, svjedočila je razaranju civila, djece, žena i vjerskih objekata. Ti prizori su pojačali globalno ogorčenje i snažno uticali na percepciju rata.
Javno mnijenje sve više posmatra ovaj sukob kroz psihološki i moralni utjecaj razaranja u Gazi. Rast antiizraelskog i antiameričkog raspoloženja širom svijeta – ukorijenjen u osjećaju nepravde i nezakonitosti – oblikuje način na koji ljudi tumače rat.
Zatvori da bi otvorio
Nakon pitanja čiji je ovo rat, uslijedila je još jedna upečatljiva primjedba pakistanskog ministra odbrane. SAD su kao glavni strateški cilj navele očuvanje slobode plovidbe kroz Hormuški moreuz. Ali da nije bilo rata, moreuz bi već bio otvoren. Prvo stvoriti ratno okruženje, a zatim to isto okruženje koristiti kao opravdanje za intervenciju, teško da se može smatrati logičnim.
Historija pokazuje da carstva, kada postanu previše moćna, često postanu i previše samouvjerena, potcjenjujući svoje rivale. Kao što je Sun Tzu zapisao: „Onaj ko poznaje sebe nikada neće izgubiti bitku; onaj ko poznaje neprijatelja uvijek će pobijediti.“
Iz te perspektive, čini se da su procjene u Washingtonu bile pogrešne.
Danas ostaje nejasno kuda će ovaj rat odvesti svijet. Ali jedno je sve očiglednije: riječ je o sukobu koji mnogi smatraju nepravednim i nezakonitim, vođenim ambicijama koje destabiliziraju čitav region.
Rat je otežao život za gotovo osam milijardi ljudi. Bliski istok je gurnut u novu nestabilnost, a ravnoteža u Zaljevu, građena decenijama, ozbiljno je narušena. Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati pretrpjeli su ozbiljne ekonomske i sigurnosne posljedice, dok su Kuvajt i Irak također pogođeni.
U međuvremenu, američki predsjednik gotovo svakodnevno daje nove izjave o miru. Ratovi se, međutim, rijetko završavaju bez podrške saveznika. Kina i Rusija, iako tiho, pružaju Iranu značajnu podršku. Ako Iran iz sukoba izađe ojačan, to bi moglo promijeniti naslijeđe same Islamske revolucije.
Zbunjenost u vrhu američke politike postala je i globalna zbunjenost. Praćenje, tumačenje i analiziranje proturječnih izjava postalo je gotovo nemoguće.
U nekadašnjim carstvima riječi su imale težinu. Izjave države i njenog vođe smatrale su se pouzdanim. Danas se, međutim, najmoćnija država svijeta nalazi u situaciji u kojoj joj se sve manje vjeruje, a njene poruke često ostaju nejasne i proturječne.
Naravno, svaki vođa prije svega misli na vlastiti narod. Ipak, iz sve više uglova posmatranja, ovaj sukob se ne doživljava kao američki rat – već, jednostavno, kao izraelski rat.
